Odgovor na odgovor

            Moj kritički članak Mrzi li SPC Hrvate ili jedna reakcija na "slučaj Stepinac" kojega sam nedavno objavio na blogu, dobio je odgovor od autorice spornog članka kojega sam komentirao. Njen odgovor možete vidjeti na Odgovor na pisanja bloga Upoznaj pravoslavlje, a ja ću ovdje pokušati dati konkretne odgovore na neke njene konkretne opaske.

            Prvo moram izraziti zadovoljstvo što se autorica trudi shvatiti poziciju naše Crkve, i što je spremna na dijalog. U situaciji nabrušene atmosfere, u kojoj Hrvati i Srbi jedni druge smatraju arhetipskim neprijateljima i onog drugog negacijom sebe samoga, u situaciji gdje su nam mediji i na jednoj i na drugoj strani preplavljeni jeftinim političkim pamfletima i emocionalno nabijenom propagandom, ipak daje neku nadu činjenica da postoje razumni ljudi, koji su spremni slušati i kulturno razgovarati. 

            Što se sadržaja njezinog članka tiče, izgleda da autorica nije shvatila najbolje suštinu problema, odnosno, što Srbe kao narod muči u vezi s NDH. Srbima nije problem samo ustaški režim kao takav, ni genocidna politika NDH kao takva, ni pojedini rasni zakoni kao takvi. Srbima kao narodu je problem NDH kao takva, jer oni u njoj vide isključivo genocidnu tvorevinu, dakle, nešto što je samo po sebi zlo, pri čemu ne pomažu činjenice pojedinačnih spašavanja ili osuda rasističkih postupaka. Srbi su kompletnu NDH, kao skup vojnika, policajaca, državnih činovnika, školskih učitelja, službenika itd., zapamtili kao zločinačku, kao pokušaj brisanja s lica zemlje srpskog naroda, pravoslavlja, SPC i svega povezanog s time. Za njih je bilo kakvo sudjelovanje u životu te države, zapravo sudjelovanje u zločinu. Stepinac, bez obzira na pojedina spašavanja i osude, nije nikada doveo u pitanje samu NDH, štoviše, pozdravio je nastanak te države, bio joj je lojalan do kraja, nosio je odlikovanje te države, bio je vojni vikar u vojsci te države, onoj vojsci koja je genocid i provodila. Hrvatima je to teško razumjeti, jer, budimo iskreni, za znatan dio njih je NDH ipak bila neka vrsta ili pokušaj nacionalne države, od koje oni, kao vladajući narod, većinom nisu iskusili zla. Međutim, Srbi su doživjeli pokušaj uništenja od strane te države, i u tom pokušaju nisu sudjelovali samo ustaše ili dio njih, već su sve strukture te države na neki način bile uključene u to. 

            Ovo što opisujem nije stav vrha SPC ili srpske politike, nego treba biti svjestan da je ogromna većina srpskog naroda istraumatizirana tom NDH. To je iskustvo cijelog jednog naroda. Pokušajte iskreno razgovarati s bilo kojim Srbinom iz Hrvatske ili Bosne, da vam ispričaju obiteljske uspomene iz tog razdoblja, i u preko 90 % slučajeva čuti ćete jako jezive stvari. Nekima su obitelji ubijene, neki su protjerani, a nekima je teško pričati o ponižavajućim iskustvima prevjeravanja. Nekima ni to mijenjanje vjere nije pomoglo, jer su i kao katolici bili ubijeni. Zar autorica misli da ne postoje svjedočanstva nekadašnje „kozaračke djece“? Neki od njih su i danas živi, i iz njihove perspektive stvari ne izgledaju onako kako bi nam to htjeli predstaviti razna jasenovačka društva i Glas koncila. 

            Ako autorica ima vremena i volje, neka pročita: Svjedočanstvo 1 i Svjedočanstvo 2 . Što se tiče područja jednog dijela Mitropolije zagrebačko-ljubljanske, možete pogledati ovo: Bilogora i Grubišno Polje 1941.-1991.

            Dakle, da sažmemo: cijeli jedan narod je duboko istraumatiziran jednom paradržavom (ne samo režimom i strankom), koju Stepinac nikada nije zanijekao, i nije korektno duhovne vođe tog naroda prozivati za laganje i klevetanje. Vi se u tragediju ovoga naroda možete uživjeti ili ne, možete se složiti s njegovim tumačenjem povijesti ili ne, ali nije korektno omalovažavati i podcjenjivati na ovakav način. 

            Autorica kaže da nije napisala da je SPC zaustavila kanonizaciju, već da je pokušava zaustaviti. Ja podsjećam da tom prilikom nisam mislio toliko na njen članak, već na općenite tvrdnje u medijima, da je SPC zaustavila kanonizaciju. Zato sam napisao termina koji se neprekidno papagajski ponavlja u medijima. 

            Autorica osporava moju tvrdnju da nema bitne razlike u Katoličkoj Crkvi između beatifikacije i kanonizacije: Trebam ovdje nadodati i da suprotno mišljenju autora članka postoji jedna suštinska veza između beatifikacije i kanonizacije. A to je da prilikom kanonizacije Papa na osoban i definitivan, čak na neizravan način i nezabludivo, proglašava nekoga svetim i dopušta odnosno obavezuje cijelu Crkvu na njegovo štovanje. On to naravno čini samo kada se prethodno dokazalo da je kandidat bio vjerna i uzorna života. Ja ću međutim ponoviti i obrazložiti: nema u katoličanstvu bitne razlike između sveca i blaženika, između kanonizacije i beatifikacije. Blaženik je također svetac, samo lokalni, dakle odobren/predložen određenoj partikularnoj Crkvi, dok je svetac odobren/predložen sveopćoj. Ta je razlika samo ceremonijalna, titularna. Ovo što autorica navodi može se primijeniti na odnos „sluge Božjega“ s jedne, i sveca/blaženika s druge strane. Jer, nema razlike u načinu štovanja između sveca i blaženika, i jednom i drugom se vjernici mole za zagovor, časte i nasljeduju ih; nazivaju po njima crkve i župe, ubrajajući ih u zaštitnike, te bez razlike ugrađuju njihove relikvije u oltar, na najsvetije mjesto Euharistije. Time Katolička Crkva daje do znanja da je određena osoba ontološki ušla u raj, u zajedništvo s Bogom, jer teško da bi nekome posvetila crkvu ili ga ugradila u oltar, ako sumnja da je dotični u paklu ili čistilištu. Sami pojmovi svetac i blaženik su bili istoznačnice do visokog srednjeg vijeka, a nakon toga je pojam „blaženik“ dugo odgovarao današnjem „sluzi Božjem“, i tek je u najnovije vrijeme ustaljena današnja terminologija i praksa. Da ne bi ispalo da ja dociram katolicima, pozvat ću se na nedavni intervju kardinala Parolina u Zagrebu: „Stoga nam je drago ustvrditi da je njegova svetost već potvrđena procesom beatifikacije“. Također ću se pozvati i na prof. Petra Bašića TOR sa zagrebačkog KBF-a: https://hrcak.srce.hr/31525 .

            Autoricu žalosti činjenica da autor članka uspoređuje žrtvu Stepinca i hrvatskog episkopata i klera s žrtvom srpskog episkopata i klera. Svaka je nevina žrtva velika i svaki je život dragocjen. Naravno da je svaka nevina žrtva velika, međutim, određene revizionističke sile u hrvatskome društvu jednostavno tjeraju čovjeka da podsjeti hrvatsku javnost kako je i srpska strana imala itekako krvavih žrtava, i da dotična hrvatska javnost sebi posvijesti razmjere stradanja Srba i SPC.

            Nisam nigdje napisao da je Stepinac surađivao s komunistima, ali, određene činjenice su lako provjerljive, i štoviše sadržane u Stepinčevim biografijama. Usprkos mržnji komunista prema Stepincu i katolicima (takva mržnja je postojala i prema ostalim vjerskim zajednicama), i usprkos njegovu stradanju, koje nitko ne poriče, činjenica je da je on imao neusporedivo blaži tretman od komunista, nego što je pravoslavni episkopat imao od ustaša. Je li bio godinu dana na slobodi? Jest. Je li za to vrijeme pisao žestoke kritike protiv nove vlasti? Jest. Je li se sastajao s komunističkim vođama? Jest. Je li sudjelovao na komunističkim manifestacijama u VIP loži uz Bakarića i ruske generale? Jest. Rekao sam „imao je kakvo takvo suđenje“. Dakle, suđenje nije bilo pošteno, ali je ipak bilo, spisi su sačuvani, i velikim dijelom bili svjedočanstvo za njegovu beatifikaciju. Je li mu zatvor olakšan? Jest, nije išao na prisilni rad, dobio je mogućnost rada, prevođenja, vlastitu kapelicu itd. Je li mu zatvor prenamijenjen u kućni pritvor? Jest. Je li imao mogućnost emigracije? Jest. Prethodni ustaški režim, kojemu je on bio lojalan, ništa od ovoga nije omogućio pravoslavnom episkopatu – ljudi su bili bez optužnice, bez procesa, bez suđenja i zatvora, masakrirani i pospremljeni poput ustrijeljenih životinja u jame, bez znaka i obilježja. Danas revizionisti u Hrvatskoj jako ističu žrtvu katoličkog klera od komunista, a posve prešućuju neusporedivo teža stradanja pravoslavnog episkopata. Zato je potrebno naglasiti ove stvari, a ne zato što smatramo nekoga vrednijim. 

            Autorica predbacuje navodne laži o sudbini zagrebačkog mitropolita sv. Dositeja, neke pojedinosti o njegovom zlostavljanju, te navodi navodni dokaz koji te stvari opovrgava. Što se tiče sudbine sv. Dositeja, o njoj postoji zapis: 

"Spomenica pravoslavnih svećenika  - žrtva   fašističkog   terora   i   palih   u   narodnooslobodilačkoj   borbi":   "Rat   je mitropolita Dositeja zatekao u Zagrebu u njegovoj rezidenciji. Ha dan proglasa NDH, 10. travnja 1941. uhićen je od ustaša i sa svojim đakonom Lazom Živadinovićem zatvoren u zatvor zagrebačke policije u Petrinjskoj ulici. Pošto je bio bolestan, premješten je u Bolnicu milosrdnih sestara. Umjesto liječenja milosrdne sestre su ga strašno mučile i ponižavale. Od njih je svaki dan bičevan i tučen, tako da mu je sva brada bila počupana. Na njega je to teško djelovalo, na je živčano obolio. U Beograd je preveden već kao težak bolesnik   i   liječen   dugo   u   sanatoriju.   Umro   je   od   teških   posljedica   zlostavljanja, u manastiru sv. Vavedenja u Beogradu 14 siječnja 1945.“ 

            Dakle, radi se o citatu iz povijesne knjige. Ja sam istraživao pomalo prošlost tog citata, i došao do saznanja da se radi o usmenoj predaji. Je li ona lažna? Ne znam, ali ona postoji, a povijesni izvor koji postoji, ne može se nazivati lažnim, dok se pouzdano ne dokaže suprotno. Svakako, ako postoje bilo kakve manipulacije, za njih je odgovorna ustaška vlast. Ako su ustaše već nakanili ukloniti mitropolita Dositeja, mogli su provesti proceduru, kakvu su npr. kasnije komunisti proveli za Stepinca. Zahvaljujući toj proceduri, obilnoj dokumentaciji, papirologiji itd., danas se zna gotovo svaki korak kojega je ovaj učinio u komunističkim rukama. Međutim, mitropolit Dositej je uhićen bez ikakve pravne procedure, mučen i deportiran. Zato se o njemu, kao i o drugim episkopima, moraju sakupljati razna usmena svjedočanstva, kako bi se makar pokušalo rekonstruirati njegov mučenički put. Ako u svemu tome i postoje neki propusti ili laži, to je odgovornost isključivo ustaške vlasti, a ne SPC, koja je prisiljena od razbacanih komadića složiti mozaik njegovih stradanja.

            Kao dokaz protiv ovog svjedočanstva o sv. Dositeju autorica navodi: Dr. Ante Šumanović, koji je bio u tamnici s mitropolitom nakon uhićenja posvjedočio je da je mu mitropolit rekao da se Stepinac za njega „zauzeo više no što bi to mogao rođeni brat“ i „da ima zahvaliti samo energičnom nastupu nadbiskupa Stepinca da ustaše nisu spalili i srušili pravoslavnu crkvu [u Zagrebu] istoga dana, kada su zapalili židovski hram. Rekao je da će biti prebačen u Srbiju -što je za njega onaj čas bilo najpovoljnije –i da to ima zahvaliti Stepincu.

            Ovo svjedočanstvo je također vrlo nepouzdano. Ono naime spominje paljenje židovske sinagoge u vrijeme uhićenja mitropolita Dositeja. Međutim, zagrebačka povijest ne poznaje paljenje židovske sinagoge, a najmanje tih dana, početkom rata. Ona nije ni mogla biti zapaljena, jer bi bile ugrožene zgrade koje su bile direktno uz nju, a to su zgrade strogog centra Zagreba, faktički na Trgu bana Jelačića. Dekret za njeno rušenje je izdan tek u listopadu 1941.g. kada sv. Dositeja više nije bilo odavno u gradu, a devastacija i rušenje zgrade je završeno tek u travnju 1942.g. Prema tome, imamo razloga sumnjati u vjerodostojnost ove izjave. A i što znači spašavanje same pravoslavne crkve u Zagrebu, kada godinu dana nakon toga vidimo Stepinca tamo na uspostavi lažne HPC, prilikom čega se pozitivno izjasnio o njoj. 

            Uostalom, za komentar mnogih dokumenata i svjedočanstava čekamo rezultate mješovite komisije. 

            Ponovit ću još jednom: netko se može uživjeti u situaciju Srba i u njihova stradanja ili ne. Netko može prihvatiti njihovu viziju i tumačenje povijesti, ili ne. Ali nitko ne bi trebao omalovažavati njihova stajališta, nazivati ih lažima ili klevetama, jer vidimo da mnoge stvari ovdje uopće još nisu jasne ni razjašnjene. A pogotovo nije dobro stvarati u javnosti atmosferu „SPCfobije“, jer to pogotovo ne doprinosi raščišćavanju situacije.