Umjesto Halloweena – sv. Luka

Iz Ohridskog Prologa:

1. Sv. Luka, apostol i evanđelist. Rodom iz Antiohije. U mladosti bijaše dobro izučio grčku filozofiju, medicinu i umjetnost. U vrijeme djelovanja Gospodina Isusa na zemlji, sv. Luka dođe u Jeruzalem, gdje upozna Spasitelja licem u lice, čuje Njegovu spasonosnu nauku i bude svjedok čudesnih djela Njegovih. Povjerovavši u Gospodina sv. Luka bi uvršten među Sedamdeset apostola i poslan propovijedati. Zajedno s Kleopom je vidio uskrslog Gospodina na putu za Emaus (Lk 24). Po silasku Duha Svetoga na apostole Luka se vratio u Antiohiju, i tamo je postao suradnik apostola Pavla, s kojim je putovao i u Rim, obraćajući u vjeru Kristovu Židove i pogane. „Pozdravlja vas Luka liječnik ljubazni“, piše Kološanima apostol Pavao (Kol 4, 14). Na molbu kršćana je napisao Evanđelje, oko 60. godine. Po mučeničkoj smrti velikog apostola Pavla, sv. Luka je propovijedao Evanđelje po Italiji, Dalmaciji, Makedoniji i drugim zemljama. Naslikao je ikonu Presvete Bogorodice, – i to ne jednu nego tri, a tako isto i ikone sv. apostola Petra i Pavla. Otuda se sv. Luka smatra osnivačem kršćanskog ikonopisa. Pod starost posjetio je Libiju i Gornji Egipat. Iz Egipta se vratio u Grčku, gdje je nastavljao s velikom revnošću propovijedati i ljude Kristu obraćati, bez obzira na svoju duboku starost. Napisao je sv. Luka Evanđelje i Djela apostolska, i oboje posveti Teofilu, knezu Ahaje. Bijahu mu 84 godine, kada ga zlobni idolopoklonici udariše na muke Krista radi i objesiše o jednoj maslini u gradu Tebi Beocijskoj. Čudotvorne relikvije ovoga divnoga sveca bijahu prenesene u Carigrad u vrijeme cara Konstancija, sina Konstantinovog.

2. Sv. Petar Cetinjski, mitropolit crnogorski. Rođen 1. travnja 1749. god. u selu Njegušu. Stupio u red monaški u svojoj 12. godini. Po smrti mitropolita Save 1782. godine Petar postade mitropolitom i gospodarom Crne Gore. Sav svoj život, viteški i sveti, posvetio je ovaj slavni muž svome narodu. Unutra je radio svom snagom da izmiri zavađena plemena, a izvana da obrani zemlju i narod od grabljivih napadača. Uspio je i u jednom i u drugom poslu. Proslavio se naročito pobjedom nad vojskom Napoleonovom u Boki i Dalmaciji. Prema sebi je bio surov, a prema svakom drugom pravedan i snishodljiv. Živio je u jednoj skučenoj ćeliji, kao običan monah, iako je bio knez nad jednim narodom. Preminuo je 18. listopada 1830. god. Njegove čudotvorne relikvije počivaju neraspadnute u cetinjskom samostanu. Gospodin ga proslavi na nebesima i na zemlji, kao vjernog i trpeljivog slugu Svoga.

3. Sv. Julijan i Didim Slijepac. Sv. Julijan, zvani Pustinjak, bijaše Perzijanac i seljak bez školovanja, ali zbog čistoće srca – posuda milosti Duha Svetoga. Vršio je duhovni podvig pokraj Eufrata u Mezopotamiji. Imao dar vidovitosti. U sami čas kada pogibe Julijan Otpadnik, sv. Julijan to prozre duhom i objavi učenicima svojim. Njegov suvremenik, sv. Didim Slijepac u Aleksandriji; također providje duhom pogibiju Julijanovu; bijaše na molitvi noću, kada mu dođe glas s neba: „danas je nestalo cara Julijana, izvijesti o tome patrijarha Atanazija“. Sv. Antun Veliki veoma je uvažavao ovoga čudesnoga slijepca Didima, koji je imao duh vidovit, i svraćao je kod njega, kad god je iz pustinje dolazio u Aleksandriju, i zajedno s njim Bogu se molio. I sv. Julijan i sv. Didim, divne sluge Božje, preminuše poslije 362. god.

Božanstveni Luka, i uman i učen,
Dragovoljno bijaše za Gospodina mučen.
Izbjeći mogaše poruge i muke,
No svijet ne bi im’o velikoga Luke.
Luka mladi vidje Božju Istinu,
Predade se srcem Božjemu Sinu
Sluša Učitelja, gleda Čudotvorca,
I u Njemu pozna svog besmrtnog Tvorca,
Vidje Uskrsloga i govori s Njime,
Čudesa učini u Njegovo ime.
I Krist mu posta jedinstvena radost,
Žrtvova Mu Luka um, blago i mladost.
Kad ostari Luka, mlad Kristom bijaše,
Od Krista primaše i svijetu davaše,
Pa kad svijetu dade što mogaše dati
Tad mu svijet, po Pismu, nemilošću plati…
O maslini staroj visi starac Luka
Sa smiješkom na licu, prekrštenih ruka,
S neba se pruži ruka samog Krista
I prihvati dušu Svog Evanđelista.
Sad u Raju svijetlom s drugi apostoli,
Za Crkvu se svetu sveti Luka moli.

RAZMIŠLJANJE
Može li grešnik za deset dana okajati svoje grijehe? Po neizmjernom milosrđu Božjem može. U vrijeme cara Mauricija bijaše neki čuveni razbojnik u okolini Carigrada. I u okolini prijestolnice i u samoj prijestolnici vladaše strah i trepet od njega. Tada mu sam car Mauricije posla križ u znak vjere, da mu neće ništa učiniti, ako se preda. Razbojnik primi križ i predade se. Došavši u Carigrad on pade pred noge careve i moljaše za oproštaj. Car održa riječ, pomilova ga i pusti ga na slobodu. No odmah potom razbolje se razbojnik teško, i predosjeti da mu se približuje smrt. On se počne gorko kajati za sve grijehe svoje, i s plačem moliti se Bogu, da mu Bog oprosti kao što mu bijaše i car oprostio. Mnoge suze proli na molitvi, tako da mu marama kojom suze brisaše bijaše sva nakvašena suzama. I umre razbojnik poslije 10 dana plača i molitve. Iste noći kada on umre vidje liječnik, koji ga je liječio, u snu viziju čudesnu: kada razbojnik na postelji ispusti dušu, skupiše se oko njega nekakvi crnci sa mnogim papirima, na kojima bijahu ispisani grijesi umrloga. Tu se javiše i dva svijetla anđela. Među njima postaviše se vage, i crnci veseli metnuše sve one papire, i njihova strana vage preteže, jer druga strana bijaše prazna. „Što ćemo mi metnuti?“ savjetovahu se anđeli. „Potražimo neko dobro u životu njegovom!“ I nađe se u rukama jednog anđela ona marama nakvašena pokajničkim suzama. Anđeli je brzo metnuše na svoju stranu vage, i njihova strana odjednom preteže sve one papire. Tada crnci pobjegoše žalosno urlajući, a anđeli uzeše dušu i odniješe u raj slaveći čovjekoljublje Božje.

RAZMATRANJE
Razmatrajmo čudo s apostolom Filipom i dvorjaninom (Dj 8), i to:

1.      kako anđeo uputi Filipa iz Samarije na put u Gazu;

2.      kako vidje Filip kraljičinog dvorjanina, objasni mu jedno proročanstvo Izaijino, i krsti ga;

3.      kako anđeo uze Filipa, učini ga nevidljivim za dvorjanina, i prenese trenutno u grad Azot.

BESJEDA
o grijesima jezika
Odlučio sam: »Čuvat ću put svoj
da ne zgriješim jezikom;
usta ću svoja zauzdati
dokle god preda mnom bude bezbožnik. (Ps 39, 2)

Grijeh jezika je najčešći i najbrži grijeh. Ako tko u govoru ne griješi, savršen je čovjek, veli apostol Jakov (Jak 3, 2). Kada pokajnik pođe putovima Božjim, tj. kada počne živjeti po zapovijedima Božjim, neka se trudi prvo da jezikom ne sagriješi. Takvo je pravilo postavio sebi i raskajani David. Naročito je odlučio, da šuti pred protivnicima svojim: zauzdat ću usta svoja kada grešnik stane preda me. Evo prekrasnog pravila za one koji se od grijeha liječe. Kada ga optužuju, on ne odgovara; kada ga kleveću, on šuti. Uistinu, što pomaže i govoriti razjarenom nepravedniku, koji Boga nema pred sobom? Ako mu o zlu govoriš, još više ćeš ga razdražiti, ako li o dobru, učinit ćeš ga rugačem svetinje. Pred Pilatom Krist je šutio. Zar meni ne odgovaraš? - reče mu Pilat. Što da ti odgovori, kad nemaš uši da čuješ ni razum da razumiješ? Gle, šutnja pravednika pred nepravednikom još može najbolje utjecati na nepravednika. Ostavljen da sam tumači šutnju pravednika nepravednik je može protumačiti na korist duše svoje, dok će svaki odgovor, bijeli ili crni, tumačiti na zlo i na osudu drugoga, a na opravdanje sebe. Blago onom tko se nauči jezikom vladati. O Gospodine Isuse Kriste, Bože naš, Ti koji si nam pokazao primjerom, kako i kad treba govoriti, pokazao si nam primjerom, kako i kad treba šutjeti. Pomozi nam Duhom Svojim Svetim, da ne zgriješimo jezikom. Tebi slava i hvala uvijeke. Amen.