Kada
netko nepravoslavan prvi puta posjeti pravoslavnu Liturgiju (Euharistiju),
obično ga iznenadi što se na kraju, nakon blagoslova i otpusta, vjernicima
dijele komadići kruha. Neki misle da je riječ o pričesti, a neki shvaćaju da
nije, pitajući se što je to, i mogu li i oni pristupiti i uzeti toga kruha. O čemu
se tu radi?
Taj
kruh, koji se vjernicima dijeli nakon Liturgije, nije pričest, nije Tijelo
Kristovo, već se radi o običnom blagoslovljenom kruhu, koji se zove nafora ili antidor (grč. Άντίδωρον –
umjesto dara). Naime, u pravoslavnoj
Euharistiji se koristi isključivo kvasni pšenični kruh, nikada beskvasni
(hostije). U taj euharistijski kruh smije ići samo pšenično brašno, voda, sol i
kvasac (u kvasac se može dodati malo šećera da brže skisne), mora biti okrugao
(simbol božanske beskonačnosti) i sastavljen od dva dijela, prije pečenja
položenih jedan na drugi (ova dvostrukost označava dvije Kristove naravi,
ljudsku i božansku). Također se prije pečenja na ovaj kruh utisne kvadratični
pečat, presječen križem na četiri manje kvadrata, u kojima se nalaze grčka
slova IX, XC, NI, KA (što se obično tumači kao „Isus Krist Pobjednik“). Pečat mora
biti kvadratičan, što zbog izgleda križa u njemu, što zbog simbolike
materijalnog svijeta (četiri praelementa, četiri strane svijeta…) iz kojega je
Krist uzeo Tijelo. Ovako pripremljen i opečaćen kruh se naziva prosfora. Prosfora ne smije biti
prestara ili pokvarena, ali se ne preporučuje ni svježe pečena i vruća, zbog
toga što se rosi.
Prije
službenog početka Liturgije, svećenik privatno u svetištu crkve vrši obred
pripreme darova – proskomidiju. Tijekom
tog obreda, on izrezuje iz prosfore središnji dio s pečatom. Taj izvađeni dio
se naziva Agnec (Jaganjac) i on se u
tijeku Liturgije pretvara u Tijelo Kristovo. Iz ostatka prosfore svećenik vadi
još niz manjih čestica u spomen Bogorodice, anđela, svetih, te živih i mrtvih
za koje su mu vjernici predali imena da se služi. Ove čestice stoje na plitici
uz Agnec, ali se ne pretvaraju u Tijelo Kristovo, već ih svećenik nakon
Liturgije uranja u Krv Kristovu i konzumira, kod purifikacije.
Preostali
dio prosfore se svakako ne baca; pošto je prosfora kao cjelina prošla kroz prvi
dio Liturgije, i taj ostatak se smatra blagoslovljenim. Njega poslužitelj reže
na komadiće, i on se dijeli vjernicima nakon Liturgije kao blagoslovljeni kruh.
Ukoliko, osobito kod velikih svečanosti, ponestane nafore, može se donijeti još
prikladnog kruha, i poškropiti ga bogojavljenskom vodom.
Postoje
razne teorije o porijeklu ovog blagoslovljenog kruha, no najčešće se tumači kao
ostatak ranokršćanskih gozbi ljubavi – agapa.
Naime, rani kršćani bi na Euharistiju donosili svoje darove, najčešće hranu
(ostatak ovoga je rimokatolička „lemozina“). Od te hrane bi se uzimalo kruha i
vina za pričest, a ostatak bi se blagovao na agapi, gozbi ljubavi, liturgijskom
obroku koji je obavezno dolazio nakon Euharistije.
Naforu
obavezno dijeli svećenik, na središnjim vratima ikonostasa (oltarne pregrade). Vjernici
mu pristupaju u redu, križajući se, primajući je na dlanove ruku, i cjelivajući
križ ili svećenikovu ruku nakon toga. Nafora se jede odmah u crkvi, natašte
(kao i za pričest), pazeći da se ne prosipaju mrvice. Međutim, moguće ju je
zamotati u rupčić i ponijeti kući, onima koji nisu mogli opravdano doći na
Liturgiju. Također, moguće ju je sačuvati na taj način za sebe, ukoliko npr. odemo
na neko putovanje ili slično, pa ne možemo nazočiti Liturgiji. Iako nafora nije
pričest i ne može nadomjestiti Tijelo i Krv Kristovu, njeno konzumiranje u
trenucima kada ne možemo na Liturgiju jest dragocjena poveznica sa samom
Liturgijom. Katkad se uz dijeljenje nafore vjernicima pomazuje čelo
blagoslovljenim uljem.
Mogu
li katolici i ostali nepravoslavni uzeti i blagovati naforu? Strogo govoreći,
ne. To zabranjuju još Apostolske konstitucije (IV. st.), a od pravoslavnih
kanona (crkvenih zakona) 8. kanon sv. Teofila Aleksandrijskog (on je zabranjuje
čak i katekumenima). Svrha toga je ta, što je nafora blagoslovina (sakramental)
Pravoslavne Crkve, a one su predviđene za pravoslavne vjernike, jer očituju
jedinstvo Crkve; pretpostavlja se da će, netko tko želi uživati duhovne blagoslove
jedinstva Pravoslavne Crkve, ući u nju. Međutim, od ovog pravila se u našim
krajevima najčešće odstupa. Gdje se pojave dobronamjerni i pobožni katolici, u
pravilu im se dozvoljava nafora, što je svakako pohvalan vid kršćanskog bratstva
sa svim ljudima i simbol brige Crkve za svako ljudsko biće, po uzoru na Boga,
koji nam svima daje hranu, bez razlike vjere.
Nema komentara:
Objavi komentar
Molim cijenjene anonimne komentatore da komentare svakako potpišu sa svojim nick name da se može snaći u njima