Obitelj – to je čudo Razgovor sa svećeničkom obitelji

Protojerej Dimitrij Rošćin je pravoslavni župnik sv. Nikole na Tri gore u Moskvi. Prošle godine njegova supruga i on, proslavili su 20. godišnjicu braka. Za župljane, svećenikova obitelj predstavlja idealan uzor. Muževi ponekad govore svojim ženama: «Eh, kada bi ti bila kao matuška Ljuba!» I dobivaju logičan odgovor: «Kada bi ti bio kao otac Dimitrij, onda bih i ja bila kao matuška Ljuba!» Otac Dimitrij i matuška Ljuba ispričali su nam kako oni grade svoj odnos i kako podižu svoje osmero djece.

Otac Dimitrij:

– Za brak je neophodan jedan uvjet – on mora imati viši cilj. Za mene je viši cilj Bog. Uvijek kažem, ako bi netko uzeo Boga iz mog života, tada bi sve propalo. Mogu pokazivati ljubav i razumijevanje prema svijetu koji me okružuje, samo kada sam s Bogom. Bez Njega sve pada u vodu.

Nikada nisam mislio da ću postati otac velike obitelji. Tako se ni sada ne osjećam. Isto kao što ne osjećam da imam bradu, tako ne osjećam da sam u braku i da imam osmero djece. Sve se to nalazi u mom životu kao dio višeg cilja. I ja sve to volim, taman koliko i taj viši cilj. Nije mi težak taj teret, nosim ga s velikom radošću. To je zaista moja sreća, ali ona je plod mojeg uzajamnog odnosa s Bogom. Van toga, nje naprosto ne bi bilo.

Tako smo odgojeni da nam se čini kao da je život ustrojen jako komplicirano, a život je ustrojen veoma jednostavno. Ako čovjek otpočetka usvoji pravilne orijentire, oni će zatim sve dovesti u red. Sve muke čovječanstva, koje sada rezultiraju svakojakim poremećajima, potragama za smislom života, odvratnom modernom umjetnošću, koja podsjeća na mrski smrtni hropac – sve je to ishod toga što čovječanstvo već u nekoliko pokoljenja ne živi na pravilan način. Kada je život izgrađen pravilno, on neće biti tako tragičan, tako propao, pa čak iako možda neće biti dramatično uzbudljiv. Kada čovjek živi s Bogom, njega ne zanimaju problemi vlastitih strasti, koji su često nerješivi, već se bavi svojim razvojem.

Matuška Ljuba je kršćanka u suštinskom smislu. Ona je sazdana za to da bi poklanjala ljudima dubinski promišljenu, nesumnjivu, žrtvenu ljubav. To je plodna zemlja na koju su pala sjemena iz Evanđelja i ona je u tom smislu pronašla sebe. Uvjeren sam da bi to isto važilo i ako bi ona bila monahinja, ili ako bi bila udana za nekog drugog čovjeka. Ona posjeduje određenu usmjerenost prema žrtvovanju. To je takva žrtva, koja kao i istinska ljubav, ne vidi nikakve mane, a ako ih i primjećuje, onda ih ne osuđuje, već pati. Matuška, kao i svaka osoba, ima svoje loše strane, ali pošto ona ostvaruje svoju žensku prirodu, sve nedostatke pokriva svojim trudom. Trud je najbolje sredstvo za oslobođenje od svih unutrašnjih bolesti.

Kako bi roditelji uživali poštovanje svoje djece, oni moraju poštovati jedno drugo. Moraju se odnositi jedno prema drugome s najvećim uvažavanjem, tada će se i djeca odnositi prema svojim roditeljima s najvećim uvažavanjem. To je vrlo jednostavan zakon, nikakvog drugog zakona nema. Starija djeca trebaju biti odgajana u duhu poštovanja prema roditeljima, a mlađi će slijediti njihov primjer, naprosto zato što neće imati drugog izbora.

Najsloženije pitanje odgoja jest kako očuvati povjerenje djece. Morate razgovarati sa svojom djecom, družiti se s njima. To treba biti prijateljstvo jačeg s manje snažnim, ispunjenog s manje ispunjenim. Odgoj je prelijevanje iz jednog čovjeka u drugog. Ali svi uvjeti ovog procesa trebaju biti ugovoreni na početku, kako ne bi došlo do neumjesne fraternizacije u tom prijateljstvu. Moraju biti iscrtane točne granice i svaki roditelj ih sam ucrtava, svatko po svom karakteru. Ako se granice narušavaju, to nije problem djece. Uopće tu nikada nisu kriva djeca, sve su to problemi roditelja. Postoje djeca s jako teškom naravi, ali roditelji su glavni u tom odnosu. I ako mi odgoju posvećujemo dovoljno vremena, mislimo o tome, razvijamo ga, onda će sve biti u redu s našom djecom, jer djeca u potpunosti zavise od nas. Sve dječje muke, greške, poteškoće – nisu krivica djece. U tome su krivi roditelji i nitko drugi do njih.

U velikim obiteljima djeca ne rastu kao sebičnjaci, svakom od njih ponaosob ne pruža se previše pažnje. Naša posljednja, najmlađa dječica nisu centar pažnje. Oni nemaju povoda za oholost. Velika obitelj je prirodna sredina, u kojoj je djetetu lakše, jer ono razumije da njega okružuju drugi ljudi i da i oni također imaju želje i potrebe. To je, općenito govoreći, dobro. Velika obitelj je sustav u kome djeca odgajaju sama sebe.

Matuška Ljuba:

– Na vjenčanju nam je naš duhovni otac Vladimir Volgin održao divnu propovijed o tome, kako je odnos muža i žene kao drvo koje treba donijeti plod. I što kasnije oni sazrijevaju, tim bolje, zato što su rani plodovi najmanji i ne pružaju dovoljno. Pored toga, zapamtila sam i zdravicu jednog bračnog para u godinama: oni su rekli da je važno njegovati osjećaj i želju da vaš suprug, ili supruga uvijek budu u vašem životu. Osjećati da tebi on nedostaje, težiti njemu čitavom dušom.

Nikada nisam razmišljala koliko ću imati djece. Otac Vladimir mi je nekako rekao: «Uskoro ćeš biti majka puno djece». To me nikako nije dirnulo. Jednostavno nisam znala što je i kako je to imati mnogo djece. Očekivala su me iznenađujuća otkrića, ispostavilo se da ako duša nije spremna za rođenje djeteta, za zaborav sebe samog, onda se žena mora odreći raznih stvari u svom životu i to je bolno. Na primjer, spava ti se, ali ne možeš ići na spavanje. Ja nisam bila spremna na sva odricanja i počelo je vrlo složeno razdoblje prilagođavanja.

Cijeli život od trenutka vjenčanja predstavlja dug put jedne osobe k drugoj. Muž i žena trebaju postati jedno tijelo i to je proces koji traje čitav život. Upoznaješ drugog čovjeka, i on tebe upoznaje. I možda ovo paradoksalno zvuči, ali u braku ne smijemo narušavati privatni prostor našeg supružnika. Bez obzira na to što postajete jedno tijelo, jedna osoba ne može prisiliti drugu da živi po njenoj volji, njenim prohtjevima. Potrebno je naučiti se da trpimo, i to ne drugog, koliko sebe – svoje nesavršenstvo, svoju subjektivnost, svoje neslaganje s nečim.

Na samom početku našeg bračnog života otac Vladimir me je posavjetovao da se molim sv. mučenicima Guriju, Samonu i Avivu, koji su zaštitnici braka i pomažu obitelji da ostane snažna i neporočna. To je općenito najvažnije u obiteljskom životu – molitve svetih, duhovnog oca i roditelja. A tako, što je više strpljenja i skrušenosti, tim bolje. Ljubav u braku se ne rađa smjesta, već raste u skladu s formiranjem ličnosti. Prvi osjećaji su zaljubljenost, a ona se brusi u susretu s različitim okolnostima, zajedničkim životom i postaje ljubav. To će se dogoditi iskrenije i bolje, ako čovjek živi pravedno, jer u Crkvi se gradi dom njegove duše. Čitala sam dnevnik jednog od optinskih staraca i tamo je bilo napisano: «Moraš neprestano ispitivati sebe, jesi li u vjeri, ili ne.» Ako to parafraziramo, onda se u obiteljskom životu čovjek obavezno mora pitati, je li u ljubavi, ili nije. U mom srcu se prije mnogo godina stvorio ognjeni lik mog muža i nastavlja plamtjeti do danas. I ako iznenada počinje gasnuti, istog trena spoznajem da nešto sa mnom nije u redu. Zato što ljubav ne zavisi od toga je li drugi loš, ili vam je dosadio. Samo od tebe zavisi hoćeš li voljeti drugog čovjeka, ili ne. Ukoliko taj osjećaj slabi, treba ga odmah oživljavati, nikako čekati da se on sasvim ugasi.

Otac Dimitrije je uvijek bio neobično pažljiv prema meni, činio je sve da ukrasi moj život, da ga pretvori u blagdan. Trudio se da me ogradi od svakodnevice, kako me svakodnevni poslovi ne bi sveli s uma; uvijek je tražio mogućnost da me razveseli, da mi pruži predah. Kako on poklanja darove, kako organizira putovanja – to je uvijek lijepo, velikodušno.

Sav naš život se gradi na baćuški i oko njega. Pokretač našeg života je ličnost tate. Djeca ga veoma vole, on je za njih ogroman autoritet. U našoj obitelji nema nekog naročitog načela odgoja. Osim što se ja trudim izbjegavati neke stvari, koje su me povrijedile u djetinjstvu. Na primjer, jako sam teško podnosila svakodnevne odlaske u vrtić, bilo mi je loše bez mame. Stoga sam kategorički bila protiv toga da moja djeca idu u vrtić. Ne tjeram ih da jedu, ako neće. Ali ipak su sve to stvari od drugorazrednog značaja. Najvažnije je da se djeca odgajaju kao kršćani.

Naša obitelj – to je čudo. Nikako ne bih mogla to sebi predstaviti, niti izmisliti takav život. Dogodilo se onako, kako je i govorio otac Vladimir: što se kasnije pojavi plod, to će korisniji on biti za dušu. Teško je reći što nas još čeka, ali ako pričamo o sadašnjosti, onda mogu udahnuti punim plućima i živjeti sretno.

izvor: pravoslavie.ru