Antiohijska patrijaršija

Nakon što smo upoznali prve dvije pravoslavne patrijaršije, carigradsku i aleksandrijsku, dolazimo do treće patrijaršije u diptihu, antiohijske.

Sve do 4.st.pr.Kr., Sirija je s najvećim dijelom Bliskog istoka bila u sastavu Perzijskog Carstva. Nakon što je Perzijance pobijedio Aleksandar Veliki, postaje dio velikog Aleksandrovog imperija, koji se međutim ubrzo po Aleksandrovoj skoroj smrti raspao. Vlast nad Sirijom pripala je Aleksandrovu generalu Seleuku I. Nikatoru, koji je na Bliskom istoku osnovao svoju grčku, helenističku dinastiju Seleukida. On je u sjeverozapadnoj Siriji, na rijeci Orontu, blizu Sredozemnog mora, osnovao grad, kojeg je u čast svoga oca Antioha nazvao Antiohija.

Antiohija je na antičkom Bliskom istoku imala istu ulogu kakvu je Aleksandrija imala u Egiptu. Bila je to metropola, ne samo Sirije, već i čitavog Istoka, i jedan od najvažnijih gradova tadašnjeg svijeta. Procjenjuje se da je imala na vrhuncu procvata oko pola milijuna stanovnika. Stanovništvo je bilo miješano, sa svih strana, ali dominantni jezik i kultura su bili grčki. Bio je to grad umjetnosti, kulture, znanosti i filozofije, koji je kontrolirao trgovinu Istoka i Zapada. Ni nakon rimskog osvajanja nije propao, štoviše, postao je jedan od najvažnijih gradova Rimskog Carstva, uz Rim, Aleksandriju i Efez (kasnije Carigrad), te jedno od sjedišta istočne prefekture Carstva. Kao i Aleksandrija, Antiohija je privukla veliki broj židovskih doseljenika, te je bila jedan od najvažnijih centara židovske dijaspore. Kasnije je važnost Antiohije opala; danas se nalazi u sastavu Turske, te ima manje od 200 000 stanovnika, većinom Turaka-muslimana. Turci je zovu Antakja.

Antiohija je biblijski grad. Među prvih sedam đakona prve Crkve u Jeruzalemu, nalazimo i antiohijskog pridošlicu Nikolu (Dj 6, 5). U Antiohiji je započela masovna propovijed Evanđelja poganima, nežidovima (Dj 11, 20). U Antiohiji članove Crkve po prvi puta nazvaše kršćanima (Dj 11, 26). Iz Antiohije sv. Pavao apostol poduzima svoja tri glasovita misijska putovanja, opisana u Djelima apostolskim. Apostol Petar se, uz Pavla, općenito smatra prvim poglavarom antiohijske Crkve, pa se antiohijski pravoslavni patrijarsi do danas smatraju njegovim nasljednicima.

Poput Aleksandrije, i Antiohija je od samog početka postala jedan od najvažnijih kršćanskih središta drevnog svijeta. Ovdje djeluje kao biskup sv. Ignacije Antiohijski, treći nakon Petra, i jedan od najvažnijih apostolskih Otaca, čije poslanice su nam svjedočanstvo o ustroju i učenju poapostolske Crkve. U gradu je održan cijeli niz važnih crkvenih sabora, presudnih za razvoj kršćanstva. Grad je bio sjedište glasovite teološke škole, uz aleksandrijsku, najvažnije u kršćanstvu. Iz Antiohije nam dolaze mnoge znamenite ličnosti: sv. Ivan Zlatousti, sv. Ivan Damaščanski, sv. Hilarion Veliki, itd. Šire područje Sirije je, nakon Egipta, kolijevka monaštva, i teško je uopće sažeto opisati svu cvatuću kršćansku kulturu drevne Sirije i  njene metropole Antiohije.

U Antiohiji se razvio i poseban liturgijski obred, iz kojeg vuče porijeklo većina istočnih obreda: zapadnosirijski, istočnosirijski, armenski, te bizantski, kojim se danas služi Pravoslavna Crkva.

Kao što je Aleksandrija, po pravoslavnom shvaćanju, zadužena za misionarenje Afrike, Antiohija je zadužena za misionarenje Istoka, tj. Azije, dokle god ona seže. U drevno ranokršćansko doba iz Antiohije se širi kršćanstvo: Kavkaz, Mala Azija, Mezopotamija, Perzija, Arabija…

Sve je to utjecalo da Antiohija dobije status patrijaršije, i to četvrte nakon Rima, Carigrada i Aleksandrije; nakon odlaska Rima u 11.st., ostaje treća.

Antiohijska patrijaršija doživljava nekoliko velikih lomova kroz povijest. Prvi veliki lom dogodio se na prijelazu 4./5.st. Nakon što je kršćanstvo proglašeno državnom religijom Rimskog Carstva, perzijski kršćani bivaju sumnjičeni kao rimska peta kolona; da bi dokazali lojalnost svojoj zemlji, u to doba proglašavaju autokefalni patrijarhat, a nakon toga odbacuju Efeški sabor 431.g. Štoviše, primaju izbjegle nestorijance, krivovjerce osuđene na tom Saboru, te ispadaju iz Crkve. Bio je to veliki gubitak na istoku, i velikim dijelom kraj antiohijskih misija; preživjeli ostaci ove nestorijanske perzijske Crkve danas egzistiraju kao Asirska Istočna Crkva (izvorna) i Kaldejska Katolička Crkva (u jedinstvu s Rimom).

Ubrzo dolazi novi udarac. Širi se monofizitsko krivovjerje, osuđeno na Kalcedonskom saboru 451., te ogroman dio Sirije, te Armenija, postaju monofizitski – današnja jakobitska i armenska Crkva.

Potkraj 7.st., jedan dio Antiohijske Patrijaršije prihvaća monoteletsko krivovjerje. Ovi su poznati su kao maroniti. Kasnije, maroniti postaju katolici, te su danas jedina istočna Crkva koja je u cijelosti katolička.

U 7.st. Antiohiju i Siriju osvajaju Arapi, nakon čega dolazi, slično kao i u Egiptu, do masovne arabizacije i islamizacije Sirije, dok je križarsko „oslobađanje“ pratila nasilna latinizacija. To, i razdoblje neprekidnih ratova i razaranja, ugasili su sjaj Antiohijske Patrijaršije, koja je svedena na ostatke ostataka. Vjernici patrijaršije postaju zatvorena manjina, misije se gase, teologija gubi, a i sam grad civilno gubi na važnosti. Od križarskog osvajanja grada 1098., pa do osvajanja muslimanskih Mameluka 1269., patrijarsi borave u izbjeglištvu. Ipak, od 1342., sjedište patrijaršije prelazi u Damask, gdje je i danas. Drevni antiohijski obred postupno je do 12.st. zamijenjen bizantskim.

Uslijed gašenja i opadanja patrijaršije, ona sve više potpada pod utjecaj Carigrada (poput Aleksandrije), i faktički postaje ovisna o Carigradu. Od 1672.-1850., patrijarsi se biraju u Carigradu, opada broj biskupija, a sve do potkraj 19.st. crkvena uprava je posve u rukama Grka, usprkos većinskom arabofonom vjerničkom stanovništvu. Kao da sve to nije bilo dosta, 1724. dolazi do raskola, i jedan dio vjernika postaju grkokatolici. Ipak, patrijaršija nije nikada svedena na simbolični ostatak poput aleksandrijske; procjenjuje se da je polovinom 19.st. pravoslavno bilo 8-9% stanovništva Sirije.

Osim ovih nekoliko velikih udaraca, patrijaršija je od arapskog osvajanja u 7.st. u stanju neprekidnog pritiska, bezbrojnih progona i maltretiranja. Posljednjem velikom udaru u obliku ISIL-a i rata u Siriji svjedočimo i mi danas.

Danas se broj vjernika Antiohijske Patrijaršije procjenjuje na oko 2 milijuna, raspoređenih u 22 biskupije i preko 400 župa. Od toga ih je milijun u Siriji, gdje čine 5% stanovnika (predratna statistika), a 400 000 u Libanonu (10% od ukupnog broja stanovnika). Od 22 biskupije, 6 ih je u Siriji, 6 u Libanonu, 3 u istočnoj Turskoj, 6 u Americi i 1 u Australiji. Od 2003. američki dio patrijaršije uživa autonomiju. U bogoslužju se koriste grčki, arapski i engleski jezik. Od nekadašnje misijske jurisdikcije nad „Istokom“ ostale su samo male zajednice, uglavnom stranaca, u Iraku, Iranu, Kuvajtu, Kataru, Bahreinu, UAE i Omanu.

Općenito, patrijaršija je veoma aktivna, misijski, pastoralno i karitativno. Posebno je zanimljiv njezin misijski rad, naročito u Americi, gdje je tisuće Angloamerikanaca, uglavnom protestanata, primilo pravoslavlje baš u Antiohijskoj Patrijaršiji, te danas tamo postoji vikarijat zapadnog obreda (oko 10 000 vjernika), te oko 20 župa bizantskog obreda, sastavljenih od obraćenika. Puna titula patrijarha glasi: Njegovo blaženstvo patrijarh Velike Antiohije, Sirije, Cilicije, Mezopotamije, i sveg Istoka.