Jedna
od najpopularnijih novijih katoličkih pobožnosti jest svakako pobožnost
Božanskom Milosrđu. Ova pobožnost je zasnovana na viđenjima koja je imala
poljska rimokatolička redovnica Faustina Kowalska (1905.-1938.). Osnovni cilj
ove pobožnosti je pobuditi u čovjeku savršeno pokajanje i poniznost pred Bogom,
i izmoliti Božje milosrđe grešnom ljudskom rodu. Pobožnost ima mnogo vidova,
ali nas ovdje konkretno zanima krunica Božanskog Milosrđa.
Za
pravoslavne čitatelje, riječ krunica označava rimokatoličku brojanicu –
ustvari, rimokatolička krunica i potječe od pravoslavne brojanice, odnosno, ona
je zapadna verzija pravoslavne brojanice. Spomenuta krunica Božanskog Milosrđa
sastoji se od zazivanja Božjeg milosrđa zazivom: Po pregorkoj Muci Isusovoj, smiluj se nama i cijelome svijetu.
Nakon 10 izgovorenih zaziva, govori se određena molitva, a na kraju same
krunice dolazi dio koji nas zanima – naime, tada se govori Sveti Bože, sveti jaki Bože, sveti besmrtni Bože, smiluj nam se - tri
puta. Rimokatolički vjernici će na ovaj trostruki zaziv ostati relativno
ravnodušni, pošto smatraju da ga je objavio sestri Faustini Isus u njenim
ukazanjima. Međutim, pravoslavni će zastati – ovo je zaziv koji se ponavlja
stoljećima u apsolutno svim pravoslavnim bogoslužjima svakog dana.
Ovaj
zaključak krunice Božanskog Milosrđa Sveti
Bože, sveti jaki Bože, sveti besmrtni Bože, smiluj nam se, sastavni je dio
svih pravoslavnih bogoslužja i dio je pripravnih molitava prije svih sakramenata
i bogoslužnih činova, a u Liturgiji (Euharistiji) Crkve je nezamjenjiv. Naime,
nakon uvodnih obreda Liturgije, Malog ulaska (procesija s Evanđeljem, ostatak
nekadašnje ulazne procesije) i tropara (ostatak nekadašnjih ulaznih himana)
pjeva se upravo ovaj zaziv:
Sveti Bože, sveti Jaki, sveti Besmrtni, pomiluj nas!
Sveti Bože, sveti Jaki, sveti Besmrtni, pomiluj nas!
Sveti Bože, sveti Jaki, sveti Besmrtni, pomiluj nas!
Slava Ocu i Sinu i Svetome Duhu, i sada i vazda i u vjekove vjekova,
amen, Sveti Besmrtni pomiluj nas!
Sveti Bože, sveti Jaki, sveti Besmrtni, pomiluj nas!
Ili na crkvenoslavenskom:
Svjatij Bože, svjatij Krjepkij, svjatij Besmertnij, pomiluj
nas!
Svjatij Bože, svjatij Krjepkij, svjatij Besmertnij, pomiluj
nas!
Svjatij Bože, svjatij Krjepkij, svjatij Besmertnij, pomiluj
nas!
Slava Ocu i Sinu i Svjatomu Duhu, i ninje i prisno, i vo
vjeki vjekov amin, svjatij Besmertnij, pomiluj nas!
Svjatij Bože, svjatij Krjepkij, svjatij Besmertnij, pomiluj
nas!
Ili izvorno na grčkom:
Agios o Theos, Agios
ischyros, Agios athanatos, eleison imas
Agios o Theos, Agios
ischyros, Agios athanatos, eleison imas
Agios o Theos, Agios
ischyros, Agios athanatos, eleison imas
Doxa patri kai huio kai hagio pneumati, nun kai aei kai eis
tous aionas ton ainon. Amen. Agios
athanatos, eleison imas
Agios o Theos, Agios
ischyros, Agios athanatos, eleison imas
Ovo je starodrevni himan, koji je
ušao u upotrebu još u V.st., i to kao plod nebeske objave. Prof. Florovski
tumači:
„Kao
odgovor na uzglas: "i u vjekove vjekova", pjeva se Trosveta pjesma,
to jest: "Svjatij Bože, Svjatij Krjepkij, Svjatij Besmertnij, pomiluj
nas" ("Sveti Bože, Sveti Silni, Sveti Besmrtni, pomiluj
nas"). Trosveta pjesma se na običnoj Liturgiji pjeva tri puta, a zatim se
pjeva "Slava Otcu i Sinu i Svjatomu Duhu, i ninje i prisno i vo vjeki
vjekov, amin. Svjatij besmrtnij, pomiluj nas". I u zaključku se još
jednom pjeva u cjelini, povišenim glasom. Na arhijerejskoj (=biskupskoj)
Liturgiji Trosveta pjesma se pjeva ukupno sedam i pol puta, i to naizmjenično
od strane pjevača i klerika u oltaru, pri čemu poslije trećeg puta arhijerej
izlazi na ambon s dikirijom i trikirijom u rukama, i govori naročitu molitvu za
prisutne u hramu: "Prizri s nebese, Bože, i vižd, i posjeti vinograd
sej i utverdi i, jego že nasadi desnica Tvoja" ("Pogledaj s
nebesa, Bože, i vidi, i poseti vinograd ovaj, i utvrdi ga, njega koga zasadi
desnica Tvoja") i na tri strane osjenjuje dikirijom i trikirijom one koji
se mole, nakon čega se vraća u oltar. Pjevanje Trosvete pjesme postalo je
uobičajeno od petog stoljeća. U vrijeme
cara Teodozija II., kako piše sv. Ivan Damaščanski u svojoj knjizi "O vjeri
pravoslavnoj", i nadbiskupa Prokla, u Carigradu je došlo do silnog potresa.
Kršćani su izašli iz grada zajedno sa svojim nadbiskupom i tamo su služili
moleban. Za to vrijeme jedan dječak je bio podignut gore (u zrak) a zatim je pričao
narodu kako je čuo divno anđeosko pjevanje: "Svjatij Bože, Svjatij
Krjepkij, Svjatij Besmertnij". Kada je narod saznao za ovu objavu dječaku,
odmah je zapjevao spomenutu pjesmu s dodatkom riječi "pomiluj nas" i potres
je prestao. Od tog doba ovaj himan je ušao u čin Božanske Liturgije. Za vrijeme
pjevanja Trosvete pjesme i svećenici u oltaru, tri puta se klanjajući pred Prijestolom,
izgovaraju u sebi iste ove molitvene riječi.“
Za vrijeme
pjevanja ovog himna, svećenik govori sljedeću molitvu:
„Bože
Sveti, koji u Svetima počivaš, Tebi trosvetim glasom pjevaju Serafi i
slavoslove Kerubi, i Tebi se klanjaju
sve Nebeske Sile; Ti si sve iz nebića u biće priveo. Ti si sazdao čovjeka na
sliku i priliku svoju i svakim ga svojim darom ukrasio. Ti daješ mudrost i
razum onome koji Te moli, i ne prezireš grešnika, nego si za spasenje odredio pokajanje.
Ti si udostojao nas, ponizne i nedostojne sluge Svoje, da i u ovome času
stojimo pred slavom svetoga Žrtvenika Tvog i da Ti prinosimo dužno klanjanje i
slavoslovlje. Ti Sâm, Vladiko, primi Trosvetu pjesmu i iz usta nas grešnih, i
posjeti nas dobrotom svojom; oprosti nam svaki grijeh hotimičan i nehotičan; posveti
duše naše i tijela, i daj nam da Ti u svetosti služimo u sve dane života svoga
— molitvama Svete Bogorodice i svih Svetih, koji Ti od pamtivjeka ugodiše.“
Koliko je
ovaj himan bio važan, svjedoči i to da su dva Sveopća Sabora, Kalcedonski i
Trulski, propisala kako ga pravilno moliti.
Općenito,
cijela pobožnost Božanskom Milosrđu ima nekih dodirnih točaka s istočnom
pravoslavnom duhovnošću, no ovaj dio, koji se kod rimokatolika obično pripisuje
izravnoj Kristovoj objavi, ustvari je već odavno postojao u pravoslavnoj
liturgiji. On već tisućljeće i pol pravoslavne poziva na pokajanje, i upozorava
ih kako je njihova zemaljska služba odraz anđeoske Liturgije.
Smiju li pravoslavci moliti krunicu?
OdgovoriIzbrišiBar
U zajednici s drugim katolicima ne, jer se ne dozvoljava molitva sa inovjernima. Što se osobno, privatno tiče, po mom mišljenju, ukoliko se isključe katolički elementi koji dogmatski razdvajaju od pravoslavlja, nema zapreke. Jer u molitvama koje tvore klasičnu krunicu BDM, kao i u samom dizajnu te krunice, ja ne vidim ništa nepravoslavno, samo jedan izdanak nekadašnje latinske pravoslavne pobožnosti.
IzbrišiNajbolje takva pitanja razriješiti sa duhovnikom ili svećenikom (pravoslavnim).
IzbrišiPrema mome mišljenju i iskustvu, bolje se držati isključivo pravoslavnih molitava i pobožnosti (ili čim prije ih usvajati, ako čovjek ulazi ili prelazi u Pravoslavnu Crkvu, a prekinuti s nepravoslavnim "metodama" molitve, pa makar bilo slično ili naizgled blisko).
Za katolika koji kani ući u Pravoslavnu Crkvu može biti korisno iskustvo načina molitve krunice zbog nekih sličnosti, ali i ne mora. Može i otežavati upravo zbog navezanosti na neki oblik pobožnosti, s čime je tijesno vezan i osjećaj pripadnosti nečemu.
A za pravoslavne, podnipošto usvajati nikakve nepravoslavne načine i metode molitve i pobožnosti. "Voli svoje, poštuj tuđe."
Koja je uopće svrha uvoditi u praksu nešto zamjensko, ako u pravoslavnoj tradiciji molitve postoje provjereni načini i oblici molitve na brojanice?
Prema mome skromnom mišljenju nije to bezazleno.
I samo poimanje strukture čovjeka je različito na "zapadu" i na "istoku". Samo jedno od to dvoje je ispravno.
Jedan aspekt razlike je npr., uvjetno rečeno, na psihološkoj razini: molitva na brojanice za um (govorim o umu u pravoslavnom tumačenju) je poput ravnomjernoga toka bistre rijeke. Jasno i razgovijetno "čitanje". Um je kao u "kontinuitetu" dok molitva teče. Pravoslavne molitve su "dizajnirane" kao salivene po mjeri uma, srca i duše, prema ispravnom, pravoslavnom poimanju strukture čovjeka.
Dok kod molitve krunice kao da dolazi do fragmentacije uma, stalno se zaustavlja, "slovka", mijenja misao za razmatranje i nekako kao da zamara, napreže i rasijava um i pažnja time. I kao da se više oslanja na neko svoje znanje nego na Boga.
Krene se, stane ponovno krene itd.
Najbolje se razlika razumije kada se ima iskustvo izlaženja iz navezanosti na tu vrstu molitve i prekida s time, a usvajanje pravoslavnoga načina molitve na brojanice. Odnosi se i na druge vrste pobožnosti i molitve.
Ako ste npr. katolik pa svaki dan vozite nekim širokim, ali jako prometnim putem, uz konstantno prestrojavanje, zaustavljanje i ponovno (po)kretanje na semaforima, možda ste se na to navikli - kreni, uspori, stani, kreni... i možete čak biti uvjereni da je to sasvim prirodno okruženje, premda ste u konstantnom metežu.
Bitno je drugačije voziti se nekim putem kroz prirodu.
Ako ste pravoslavni i već se vozite putem kroz prirodu, onda je opisana "gradska" metoda vožnje u najmanju ruku neadekvatna.
Mislim da ne bi trebalo uvoditi nikakve zamjenske metode, sjediti na dvije stolice, zamagljivati granice ili nešto pokušavati poistovjećivati na temelju sličnosti itd., kao ni kod Liturgije uostalom, gdje je razlika i sami učinak na čovjeka najopipljiviji.
Ili... mogu li onda pravoslavni postiti na katolički način i prema katoličkom kalendaru i shvaćanju posta i ritma posta?
Naravno da je motivacija i sama svrha bitna, ali i oblik, sadržaj i struktura i te kako su bitni, ako se uzima u obzir cilj, cjeloviti kontekst, struktura čovjeka itd.
Držati se isključivo pravoslavnoga načina molitve, posta, Liturgije. Nikakvo eksperimentiranje s uvođenjem "latinskih izdanaka pravoslavne pobožnosti" (sama ta sintagma popustljivo otvara vrata za štošta). Najbolje ne miješati kruške i jabuke. To samo vodi u konfuziju i podijeljenost u sebi, najprije na razini uma, onda sve više i dalje i dublje.
Ako je nešto izdanak, ali na odcijepljenoj grani koja i na putu i u konačnici ima bitno drugačije plodove, zašto pored dostupnoga originala koji ima puninu, tražiti zamjensko ili držati se zamjenskoga, a nepotpunoga?
Ne da nije isto, premda je naizgled blisko, nego nije ni slično ni kada je o učinku i postizanju cilja riječ.
Ako "prelazite", čim prije se osloboditi navezanosti na pobožnosti koje nisu pravoslavne.
Ako neka konkretna molitva i pobožnost nije pravoslavna molitva i pobožnost, nego tipična za neku drugu vjeru ili Crkvu, logično mi je da ne bi trebala biti ni osobna molitvena praksa pravoslavne osobe.
U zadnjoj rečenici moga komentara ispravljam imenicu "Crkvu" pisano velikim početnim slovom, u opću imenicu, pisano malim. Lapsus. Dakle: "neku drugu vjeru ili crkvu".
IzbrišiHvala
Poštovani, blog više nije u funkciji. Možete nas pratiti i komentirati na orthodoxhr.wordpress.com
IzbrišiFaustina Kowalska je bila u teskoj prelesti, tolikoj prelestiti da je odbacuju cak i tradicionalni katolici....brate autore, zaista se cudim da si prezentirao ovaj text...to sto je medju toliku hrpu obmane stavila i Agios o Theos, eh brate...
OdgovoriIzbrišiMETANIJA, ne zamjeri...
Abdel Mesih
Nitko ju nije prezentirao, samo sam, poznavajući koliko je ova pobožnost poznata među katolicima, potegnuo jednu posuđenicu od nas, koje većina nije svjesna.
IzbrišiPa nisu svi Hrvati telci pa da im se, osim rečenog, pod pravoslavlje podmeće i ta pseudoikona tj heretička kič slika koja propagira lažnu pobožnost "Srca Isusovog" i ta zapadnjačka, teatralna i nepravoslavna muzika. Ako i nema pravoslavnih, ono ima i normalnih Hrvata.
IzbrišiiPC(p/k)
Opet nisi popio tablete za smirenje?
IzbrišiJesam vam reko da je on katolički pop koji glumi pravoslavca.
IzbrišiEvo ti vizantijski Agios o Teos. :)
Izbrišihttps://www.youtube.com/watch?v=-BpBgU-gUMA
Predivno. To je prava crkvena muzika. Inače izvođač, prof. Georgios Papamihail je poznati grčki učitelj pojanja. A i zilot je, pripada florinskoj grupaciji (arhiep. Kalinik). Poznajem ga osobno, jedno vrijeme je i kod nas vodio školu pojanja.
IzbrišiiPCuH
Pardon, Georgios Papanikolaos.
IzbrišiiPCuH
Pavle Aksentijević - Agios o Theos
Izbrišihttps://www.youtube.com/watch?v=HBW5Rq5u03o
Pa nije to posudjenica od nas...Latini tu molitvu imaju stoljecima, na V. Petak je cak mole na grckom...prilikom klanjanja krizu....tu molitvu imaju svi osim mozda protestanata...
OdgovoriIzbrišiAbdel Mesih
Ma jok, to je samo to jedno mjesto u misalu, i pogotovo na kontinentu se i ne koristi. Većina ljudi to zna kroz ovu pobožnost, mislim na obične ljude, koji nisu studirali teologiju. Posuđeno je od nas u geografskom smislu, napisao sam Carigrad 5.st. Dakle nije plod zapadne tradicije, ni pravovjerne ni nepravovjerne, zato je i danas otisnuto na grčkom u misalu
IzbrišiLijepo, ovo je rekonstrukcija drevnog srbskovizantijskog pojanja. Ipak, ova izvedba koristi evropsku ljestvicu koja je nastala nakon renesanse. S druge strane, prof. G. Papanikolaos su služi autentičnom vizantijskom ljestvicom osmoglasja. U gore priloženom slučaju, on Agios o Theos izvodi u prvom plagalnom glasu (5. glasu).
OdgovoriIzbrišiOsmoglasje je postojalo i na pravoslavnom Zapadu, prvenstveno zahvaljujući papi sv. Grigoriju Velikom Dvojeslovu (VI. st.) koji je vizantijsku crkvenu muziku uveo u latinsko bogosluženje. Tako je nastao Grigorijanski koral koji se odlikovao uzvišenom strogošću. On se i danas ponegdje njeguje, kao n.pr. u benediktinskom manastiru Grottaferrata u Italiji gdje se čuvaju i originalni muzički zapisi iz najstarijih vremena pa nadalje.
U okviru reformističkog pokreta papinstva, u 11. st, došlo je i do reforme i pojednostavljenja crkvene muzike. Ključna uloga u izvedbi ovog zadatka bila je povjerena benediktinskom monahu Guidu de Arezzo.
Iako u početku na Zapadu možda to i nije bilo primijećeno, ova reforma, kao i druge reforme koje su imale temelj u kanonskim i dogmatskim novotarijama u tadašnjem zapadnom patrijarhatu, vodila je postupno u sve veću dekadansu u zapadnom hristjanstvu, a paralelno s tim i u zapadnom društvu.
iPCuH
Kakva je veze između pojanja koje nazivaju "gregorijansko" i pape Grigorija Dvojeslova?
IzbrišiPojanje iz Grotaferate, beneventansko, mediolansko, starorimsko nalikuju na vizantijsko osim činjenice što se izvodi, uglavnom, na latinskom jeziku. Međutim, kod gregorijanskog pojanja taj uticaj se ne oseti. Šta je gregorijansko pojanje, iz koga razdoblja potiče?
Hor manastira Kovilj u Zagrebu izvodi napev iz katedrale u Beneventu.
Izbrišihttps://www.youtube.com/watch?v=oD9xZejy9q4&index=3&list=LL_RbGcCHp0S4anH5aq-Si_g
Ono što je danas uobičajeno poznato kao gregorjansko pojanje, ne seže dalje od XVI. stoljeća. Ono je plod niza reformi i više ne nalikuje na vizantijsko pojanje. Ono je monotono i moglo bi se reći čak primitivno, jer su se ljestvice osam glasova izgubile.
OdgovoriIzbrišiiPCuH