Hrvati pravoslavne vjere

            Pitanje postojanja Hrvata pravoslavne vjere je svakako jedno od najdelikatnijih vjersko-nacionalnih pitanja u našoj zemlji. Naime, etnička, a za njom i nacionalna podjela na Hrvate i Srbe na Balkanu, najčešće je išla po vjerskoj liniji, gdje je katoličanstvo poistovjećeno s hrvatstvom, a pravoslavlje sa srpstvom. Možemo slobodno reći da se kod Hrvata i Srba nikada u potpunosti i nije razvio jedan sekularni nacionalni identitet, nezavisan od vjere. U glavama većine naših građana, pojmovi „Hrvat, Srbin i Bošnjak“ su drugi nazivi za katolika, pravoslavca i muslimana. U takvoj situaciji, pojava skupina poput Hrvata pravoslavaca ili Srba katolika izaziva čuđenje, jer većini ljudi to izgleda jednako neprirodno, kao skijanje u Sahari ili sunčanje na Arktiku. Također, ovi pojmovi ostavljaju prostora za izvjesne manipulacije, ne samo u političkom, nego i u crkvenom životu. Zato je potrebno pokušati analizirati taj fenomen: tko su Hrvati pravoslavci, koliko ih ima, i koji je ustvari njihov status?

            Najprije moramo rastumačiti dvije osnovne postavke, bez kojih nećemo shvatiti ništa. Prvo, vjera i nacija nisu jedno te isto. Spomenuo sam na početku članka kako imamo problem na Balkanu s poistovjećivanjem vjere i narodnosti. No, vjera i nacija nisu jedno te isto. Vjera je stvar nadnaravna, a nacija stvar ovozemaljska. Vjera je nešto što se tiče čovjekovog odnosa prema Bogu i onostranosti; nacija je skup ovozemaljskih karakteristika (nacionalni osjećaj, jezik, kultura itd.) koji smo naslijedili od roditelja. Nacionalnost se u pravilu ne bira, nego stječe rođenjem; vjera se bira kroz duhovni put svakog čovjeka prema Bogu. Vjera je bitna, jer o njoj ovisi hoćemo li vječnost provesti u raju ili u paklu; nacionalnost je nebitna, ona je samo privremeni ovozemaljski celofan. Nacije nastaju i nestaju, dinamičnim povijesnim procesima. Zato, netko se može roditi kao Hrvat, ali odabrati svoj duhovni put u pravoslavlju, protestantizmu, islamu, budizmu, itd. Jednako tako i Srbin. Dakle, moguće je postojanje i Srba katolika i Hrvata pravoslavaca. 

            Zatim moramo još jednom ponoviti kako etnička i nacionalna pripadnost nije nikakav kriterij za pripadanje pravoslavlju, kao ni za pravoslavnu crkvenu jurisdikciju. Cilj pravoslavlja jest da se svi ljudi nađu u zajedništvu među sobom i s Bogom, bez obzira na nacionalnost i rasu. Pravoslavni biskup/episkop je poslan svim ljudima. Kao što su apostoli stvarali mješovite lokalne crkvene zajednice, sastavljene od Židova, Grka, Rimljana itd., tako i današnji njihovi nasljednici (pravoslavni biskupi) trebaju na svojim teritorijima stvarati kršćanske liturgijske zajednice u kojima će spasenje duše nalaziti rame uz rame Srbi, Hrvati, i svi ostali ljudi, kako god se nacionalno osjećali.

            Nakon što smo razotkrili svu nebitnost nacionalne pripadnosti za pravoslavlje, pokušat ćemo vidjeti, koliki je broj pravoslavnih Hrvata kod nas. Treba reći da je to teško pitanje, jer je statistika takve vrste vrlo varljiva, ljudi se izjašnjavaju svakojako, a i to što se netko izjasnio pravoslavcem ili katolikom samo po sebi ne znači ništa, ako aktivno ne prakticira vjeru. Nekim ljudima je neugodno reći istinu, neke nije briga, a neki uopće i ne žive stvarno na teritoriju RH. Kažu „popis stanovništva je točan zbroj netočnih podataka“. No, on nam je zasad jedini orijentir. 

            Prema popisu stanovništva 2011. u Hrvatskoj živi 190.143 osobe pravoslavne vjere. Uglavnom, to je statistički pad, jer ih je 2001. bilo 195.969. 

            Po nacionalnoj pripadnosti, najviše je pravoslavaca Srba - 159.530 (od 186.633 etničkih Srba ukupno, svih vjera i opredjeljenja). Pravoslavnih nesrba je dakle 30 613. Nakon Srba dolaze Hrvati - 16.647, što je i više od pola svih nesrba, a i porast u odnosu na 2001., kada ih je bilo oko 11 000. Ostalih nesrba ima 13 966. Od toga, Makedonci 2.401, Romi 2.381, „Pravoslavci“ 2.187, „Ne izjašnjavaju se“ 2.084, Crnogorci 1.822, „Ostali“ 816, Rusi 729, Ukrajinci 341, Bošnjaci 293, Bugari 158, Nepoznato 157, Rumunji 147, „Regionalna pripadnost“ 124, Rusini 89, Mađari 78, Slovenci 37, „Neraspoređeno“ 27, Talijani 26, Nijemci 22, Česi 12, Slovaci 12, Vlasi 11, Poljaci 6, Židovi 3, Albanci 2 i Austrijanac 1.

            Zanimljivo je pogledati i rezultate popisa iz 2001., kada je bila malo drugačija metodologija, pa se popisivalo na temelju izjašnjavanja o vjerskim zajednicama. Tada se njih 40.433 izjasnilo pripadnicima SPC, 211 pripadnicima MPC, 63 RPC, 46 GPC, 44 CPC, 19 Rumunjska PC, 8 BPC. Ostalih 154 872 izjasnilo se jednostavno – pravoslavcima. 

            Iz ovih podataka vidimo da, što se etničkog sastava tiče, Pravoslavna Crkva u Hrvatskoj je ogromnom većinom sastavljena od etničkih Srba. Broj ostalih pravoslavaca je zanemariv, pogotovo ako od njega odbijemo veliki broj neizjašnjenih, „prikrivenih“ Srba, kao i onih koji pripadaju raskolničkim zajednicama koje nisu dio pravoslavlja. 

            Već smo govorili kako je teritorij RH pokriven kanonskim eparhijama/biskupijama SPC, te se ostale Crkve ne smiju miješati  u njihov pastoralni rad. No sve kada bi i mogle, vidimo iz statistike da za to nema realne osnove, jer pripadnika ostalih zajednica ima doslovce u desecima i stotinama. Osim toga, raspršeni su, često u brakovima s katolicima, te ih je uopće teško okupiti i započeti bilo kakav pastoralni rad. 

            Ostaje nam dakle još ova jedna jedina kategorija – 16 647 pravoslavnih Hrvata. Malen je to broj – za katoličke čitatelje, to je jedna veća ili dvije prosječne zagrebačke župe, također raspršene po cijeloj državi i teško skupljive. Njihovo postojanje je novost, pošto u prošlosti takvog izjašnjavanja nije bilo, tek 2001. iskaču u javnost s brojkom od 11 000 ljudi. Ne postoji nikakva tradicija njihovog okupljanja, organiziranja, liturgije. 

            Teško je reći tko su ti ljudi, i koja je razina njihovog vjerskog života i zainteresiranosti za Crkvu. Ipak, promatrajući stanje na terenu, stječe se subjektivni dojam da se uglavnom radi o četiri kategorije ljudi. Prvi su Srbi, kojima je bilo neugodno reći da su Srbi, pa su našli ovako kompromisno rješenje. Njih je možda i najviše. Druga kategorija su ljudi iz miješanih brakova, koji su usvojili narodnost hrvatskog roditelja. Treća su ljudi čije obitelji izuzetno dugo žive u Hrvatskoj, u većinski hrvatskim sredinama, te su spontano prihvatili hrvatsku nacionalnost. Ove tri kategorije se često i preklapaju u obiteljima. Četvrta kategorija su pravi, izvorni etnički Hrvati, koji su napustili svoju izvornu vjeru, najčešće katoličku, te napravili pravi vjerski prijelaz u pravoslavlje, iz čisto religijskog uvjerenja. Iako i tu treba biti oprezan, jer i među takvim prijelaznicima ima ljudi srpskog porijekla, te je za mnoge od njih taj prijelaz također i neki povratak korijenima. Tako da, realno, broj pravih Hrvata pravoslavaca je zanemariv, doslovce se radi o pojedincima, koji su, bez ikakve veze sa Srbima, na osnovu svog istraživanja, molitve i traženja Boga, pronašli duhovni mir u pravoslavlju. Brojčano, oni su skoro na razini statističke greške u ukupnoj populaciji. 

            Ovo je bio samo pokušaj neke osobne meditacije nad statistikom. Naravno, statistika je varljiva, te su iza ovih brojeva moguće različite nijanse. Iza svake brojke stoji nečija životna priča.

            Tko je to pravoslavac? To je osoba koja aktivno živi svoje sjedinjenje s Kristom u Crkvi. Sveti Oci govore da pravoslavca koji više od tri puta uzastopce, bez opravdanog razloga, ne dođe nedjeljom u crkvu, treba isključiti iz Crkve. Bojim se da, kada bismo se rukovodili tim načelima, da nas više možda ne bi ni bilo.