Obred vjenčanja u pravoslavlju

Sveto Pismo nam u Knjizi Postanka govori o tome kako je brak ustanovio Sam Bog još u raju. Crkva posvećuje kršćanski brak, i on stoga predstavlja Svetu Tajnu[1] u kojoj ženik i nevjesta pred svećenikom i čitavom Crkvom daju slobodno obećanje o uzajamnoj supružničkoj vjernosti, a njihov savez blagoslivlja se kao slika saveza Krista i Crkve, kako veli sveti apostol Pavao (Ef 5, 31-32). Pritom se za njih moli milost čiste jednodušnosti, radi blagoslovljenog rađanja i kršćanskog odgoja djece.

Povijesno promatrano, čin vjenčanja se u Crkvi razvijao postupno. Liturgičari ukazuju na to da je prvobitno on bio sjedinjen s Liturgijom[2]. Tako je bilo veoma dugo. Kasnije se već može primijetiti izdvajanje sklapanja braka iz Liturgije, i njegovo pojavljivanje kao samostalnog čina. Smatra se da je današnji čin u osnovi formiran do XIII.-XIV. st. Vjenčanju prethodi oglašavanje, ili objavljivanje predstojećeg sklapanja braka imenovanih, koje se vrši u hramu tijekom tri nedjeljna ili blagdanska dana prije vjenčanja. Onaj tko ovo objavljuje, u isto vrijeme postavlja pitanje je li nekome poznata bilo kakva zakonska prepreka za sklapanje spomenutog braka. Po završetku oglašavanja, nakon pažljivog ispitivanja provedenog na osnovu podnijetih dokumenata i usmenih izjava, pravi se bilješka u odgovarajućoj službenoj knjizi koja se ovjerava potpisima.

Pošto se brak sklapa na svečan način, Crkva ga ne slavi svaki dan u godini. Nije dopušteno obavljanje vjenčanja tijekom sva četiri višednevna posta: Velikog, Apostolskog, Uspenskog i Božićnog, uvečer uoči posnih dana srijede i petka (kao i u samu srijedu i petak), uvečer uoči nedjelje i velikih blagdana[3]. Također, vjenčanja se ne vrše tijekom čitavog Siroposnog tjedna[4], u cijelom periodu od Božića do Bogojavljenja (25. prosinac – 6. siječanj) i tijekom čitavog Svijetlog tjedna, do Tomine nedjelje[5]. Crkva smatra da je najprikladnije vrijeme za slavlje Svete Tajne braka – odmah poslije Liturgije, kako bi supružnici mogli primiti ovu Svetu Tajnu prije nego što piju i jedu. Propisano je da se Sveta Tajna braka obavezno slavi u hramu, u nazočnosti samih mladenaca i njihovih kumova. Svaki brak se treba sklapati posebno. Svetu Tajnu braka slavi jedan jerej[6], dok drugi tome mogu nazočiti u liturgijskom ruhu. 

Sveti obred Svete Tajne braka sastoji se od dva dijela:

1. zaruka i

2. vjenčanja.

Zaruke
 

Poredak zaruka se u Trebniku[7] nalazi odvojeno od vjenčanja, jer su zaruke ranije slavljene odvojeno[8]. No, u današnje vrijeme vjenčanje se obavlja odmah nakon zaruka. Prije početka obreda zaruka svećenik polaže na oltar prstenje zaručnika – zlatno ili srebrno. Ženik i nevjesta staju na određeno mjesto, obično blizu ulaznih vrata, pri čemu ženik stoji s desne strane, a nevjesta s lijeve. Svećenik, obučen u epitrahilj[9] i felon[10], izlazi iz svetišta kroz Carske dveri[11] i na nalonj[12], koji stoji na sredini hrama, postavlja Križ i Evanđelje. Zatim tri puta blagoslivlja glave mladenaca osjenjujući ih znakom križa i daje im zapaljene svijeće, koje označavaju čistoću njihovog života i svjetlost milosti Svete Tajne koja se slavi. Odatle je jasno da za drugobračne, kao za one koji više nisu u djevičanstvu, nije zapovjeđeno da im se daju svijeće. Pri tome je određeno da okadi mladence, po uzoru na Tobiju koji je, zapalivši jetru i srce ribe, dimom i molitvom otjerao demona protivnika časnih brakova[13]. Zaručivanje počinje uzglasom: „Blagoslovljen Bog naš…“ nakon čega se govori ektenija „U miru Gospodu se pomolimo“ s naročitim prozbama za sluge Božje „koji se sada međusobno zaručuju“. Poslije ektenije svećenik čita dvije molitve zaruka i obavlja samo zaručivanje ženika i nevjeste govoreći: „Zaručuje se sluga Božji (ime), sluškinji Božjoj (ime), u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen“. Ove riječi se govore tri puta, pri čemu svećenik čini prstenjem križ najprije nad glavom ženika, a potom isto tako nad glavom nevjeste, i stavlja im prstenje na četvrti prst desne ruke. Kum im tri puta mijenja prstenje, uslijed čega nevjestin prsten kao zalog ostaje kod ženika, a ženikov kod nevjeste. Zatim svećenik čita zaključnu molitvu, u kojoj moli Boga da blagoslovi i učvrsti zaručivanje koje je obavio, sjećajući se pri tome značenja prstena, onako kako je ono predstavljeno u Svetom Pismu. Poslije molitve govori se kratka usrdna ektenija sa spominjanjem slugu Božjih koji su se zaručili jedno drugom, i time se obred zaruka završava. U današnje vrijeme neposredno nakon zaruka obavlja se i vjenčanje.
 

Vjenčanje
 

U današnje vrijeme odmah po završetku zaruka, bez otpusta, ženik i nevjesta ulaze u hram s upaljenim svijećama u rukama, dok svećenik ide ispred njih s kadionicom i pjeva stihove 127. psalma: „Blaženi vsi bojaščisja Gospoda[14]“ („Blago svima koji se boje Gospoda“), a narod na svaki stih pripjeva: „Slava Tebje Bože naš, slava Tebje“. Zaustavljaju se ispred nalonja na kome leže Križ i Evanđelje. Obično im se pod noge postavlja platno bijele boje. Svećenik izgovara „poučnu besjedu“ u kojoj objašnjava značaj i važnost Svete Tajne braka. Odmah zatim on postavlja pitanje ženiku i nevjesti jesu li međusobno suglasni da stupe u brak i nisu li se možda obećali drugoj osobi. Tek pošto dobije zadovoljavajuće odgovore svećenik počinje slavlje Svete Tajne liturgijskim uzglasom: „Blagoslovljeno Carstvo…“ Zatim se govori ektenija „Za višnji mir i spasenje duša naših…“ s posebnim prozbama „za sluge Božje (imena) koji se sada sjedinjuju u bračnu zajednicu, i za spasenje njihovo, Gospodu se pomolimo“. Poslije ektenije svećenik čita tri molitve u kojima traži od Boga da „blagoslovi brak ovaj“ i supružnicima podari „život miran, dugovječnost, čistoću, međusobnu ljubav u svezi mira“, da ih udostoji da vide djecu svoje djece, da ispuni domove njihove pšenicom, vinom i uljem. Po završetku ovih molitava svećenik uzima vijence (krune) i stavlja ih na glavu najprije ženiku, a potom nevjesti, govoreći: „Vjenčava se sluga Božji (ime) sluškinjom Božjom (ime), u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, amen“, odnosno: „…sluškinja Božja (ime) slugom Božjim (ime)…“ Stavljajući vijenac, svećenik njime čini znak križa nad glavama ženika i nevjeste, i pruža im da cjelivaju ikonicu koja se nalazi na njegovoj prednjoj strani, s prikazom Spasitelja na ženikovom vijencu, a Majke Božje na nevjestinom. Nakon stavljanja vijenaca, svećenik općim blagoslovom tri puta zajedno blagoslivlja ženika i nevjestu, govoreći svaki put: „Gospode Bože naš, slavom i čašću vjenčaj ih“. Uobičajeno je da se ove riječi smatraju za sakramentalnu formulu, jer se nakon njihovog izgovaranja brak smatra zaključenim, a ženik i nevjesta – supružnicima. Cilj zbog koga se prilikom zaključenja braka stavljaju vijenci, dobro je objasnio sv. Ivan Zlatousti: „Vijenci se na glave onih koji stupaju u brak stavljaju kao znamenje pobjede, kako bi pokazali da oni prije braka nisu bili pobijeđeni strašću, te da kao takvi pristupaju i bračnoj postelji: to jest, kao pobjednici nad tjelesnim pohotama. A ako se netko, ulovljen sladostrašćem, predao bludnicama, što će mu, kao poraženom, vijenac pobjede na glavi?“ Pored toga, sveta Crkva ovjenčava one koji stupaju u brak i kao careve potomstva koje će od njih proizići. Zatim se govori prokimen: „Stavio si im na glave vijence od dragog kamenja; život su tražili od Tebe, i Ti si im dao“ i čita se Apostol, iz poslanice svetog apostola Pavla Efežanima, zač. 230 (5, 20-33), gdje se objašnjava značenje Svete Tajne braka, kao saveza po uzoru na sjedinjenje Gospodina Isusa Krista s Crkvom, i izlažu uzajamne obaveze supružnika. Poslije Apostola i „Aleluja“ čita se evanđelje po Ivanu zač. 6 (2, 1-11), o svadbi u Kani Galilejskoj, gdje je Gospodin Isus Krist učinio Svoje prvo čudo. Potom se govori usrdna ektenija u kojoj se spominju supružnici, kum, stari svat i ostali „koje svećenik hoće“, a poslije uzglasa čita se molitva. Dalje slijedi prozbena ektenija koja se završava liturgijskim uzglasom: „I udostoj nas, Gospode…“ i pjevanjem molitve „Oče naš“. Onda se donosi „zajednička čaša“ s vinom, koju svećenik blagoslivlja molitvom i daje supružnicima da tri puta piju iz nje, prvo muž, potom žena. Ovo označava da su oni od sada dužni živjeti u neraskidivom savezu, nerazdjeljivo upravljati svojom imovinom i koristiti je kao zajedničku, i između sebe dijeliti čašu radosti i čašu tuge, sreću i nesreću. Poslije toga svećenik spaja desne ruke mladenaca (vezuje ih platnom), pokriva epitrahiljem i vodi ih tri puta u krug oko nalonja, pri čemu kod prvog ophoda pjeva „Isaije, likuj“, kod drugog „Svjati mučenici“ i kod trećeg „Slava Tebje, Hriste Bože naš“. Krug označava vječnost, a ovo obilaženje pokazuje zavjet supružnika da će vječno čuvati bračni savez, to jest dok su živi neće ga raskinuti ni zbog kakvog razloga. Trokratnim obilaženjem oko nalonja kao da se priziva Sveta Trojica da bude svjedok ovog zavjeta. Zatim uz govorenje posebnih molitava svećenik skida vijence sa supružnika i čita dvije molitve u kojima moli za njih blagoslove Božje, pri čemu drugu molitvu čita okrenuvši se licem ka njima i blagoslivlja ih rukom. Zatim je određeno da se pročita naročita molitva „za razrješenje vijenaca“, koja je ranije čitana „u osmi dan“, jer su u starini supružnici sedam dana poslije vjenčanja nosili vijence, koji su bili načinjeni od mirtinih ili maslinovih grančica[15]. Na otpustu se spominju „bogovjenčani carevi“ Konstantin i Jelena, kao širitelji pravoslavne kršćanske vjere i sveti velikomučenik Prokopije koji je poučio dvanaest žena kako da s veseljem i radošću idu u mučeničku smrt, kao na svadbenu gozbu.

Obred za drugobračne[16]

Nakon smrti jednoga od supružnika, ili nakon razvoda, brak se može sklopiti i drugi, pa i treći put, izuzev kada je riječ o svećenstvu. Iako drugi brak ne smatra grijehom, sveta Crkva ga ipak dopušta nekako nerado, gledajući na njega kao na „snishođenje“ ljudskoj slabosti, prema izrazu sv. Grgura Bogoslova. Drugi i treći brak su u drevnoj Crkvi smatrali lijekom protiv bluda. Ovo se vidi iz toga što je za drugobračne bio određen poseban obred, kraći i manje svečan, koji sadrži molitve pokajničkog sadržaja. Drugobračni pri tome dobiva i epitimiju, ako se prvi brak raspao njegovom krivicom – njemu je zabranjeno da godinu ili dvije pristupa pričesti Svetim Kristovim Tajnama, dok se trećebračnom pričest zabranjuje čitavih pet godina.

Kod „Obreda za drugobračne“ karakteristično je to što se prilikom zaruka ne čita svečana molitva „Gospode Bože naš, Ti bi suputnik sluzi praoca Abrahama…“ i nema ektenije „Pomiluj nas, Bože…“. Na vjenčanju se ne pjeva 127. psalam, supružnicima se ne postavlja pitanje o njihovoj dobrovoljnoj suglasnosti i ne govori se velika ektenija. Čitaju se druge dvije molitve, u kojima svećenik traži od Boga da im podari „obraćenje carinika, suze bludnice, ispovijest razbojnika“. U starini (prema pravilu Nicefora Ispovijedaoca, patrijarha carigradskog, koje se tiska u Velikom Trebniku) drugobračnima nisu stavljali vijence na glave. Obred za drugobračne služi se obično onda kada i ženik i nevjesta stupaju u drugi brak. Ako je pak ili ženiku ili nevjesti to prvi brak, služi se, kako je prihvaćeno, potpuni čin vjenčanja. U crkvenoj praksi drevne Rusije treći brak je dozvoljavan samo „po nuždi“, a obavljan je po činu za drugobračne.

Iz knjige: A. Taušev, Liturgika

---

[1] Sakrament.

[2] Euharistija, misa.

[3] O pravoslavnim postovima vidi: http://orthodoxhr.blogspot.hr/2017/03/post-u-pravoslavnoj-crkvi.html

[4] Tjedan uoči korizme.

[5] Vazmena osmina. Tomina nedjelja je Bijela nedjelja.

[6] Svećenik. U pravoslavlju đakon i laik nikada ne vjenčavaju.

[7] Obrednik.

[8] Dakle, pravoslavni obred vjenčanja je nastao spajanjem tri izvorno odvojena obreda: zaruka, vjenčanja, i skidanja vijenaca osmi dan po vjenčanju. Pravoslavne zaruke su neraskidive, i zato su danas dio samog obreda sklapanja braka. Tako da, faktički, u istočnoj pravoslavnoj tradiciji ne postoji vjenčano prstenje, već supružnici čitav život nose zaručničko.

[9] Spojena traka koja visi oko vrata; odgovara rimokatoličkoj štoli.

[10] Svećenički liturgijski plašt; odgovara rimokatoličkoj misnici.

[11] Središnja vrata na ikonostasu – oltarnoj pregradi.

[12] Analoj, stalak.

[13] Vidi starozavjetnu Knjigu o Tobiji.

[14] Crkvenoslavenski, liturgijski jezik slavenskih Crkava.

[15] Tijekom ovih dana, do skidanja vijenaca, mladenci nisu imali bračne odnose, već su se posvećivali molitvi i razmatranju Tajne koju su sklopili.

[16] O drugom braku u pravoslavlju vidi: http://orthodoxhr.blogspot.hr/2013/05/crkveni-brak-i-razvod.html