Pravoslavni pogled na problem zla i patnje

               Surfajući različitim kršćanskim stranicama hrvatskog jezičnog područja, može se uočiti da je veoma često na njima prisutna tema zla i patnje, odnosno, objavljuju se članci na temu, odakle zlo i patnja u svijetu? Često se također čuju pitanja poput: zašto Bog dozvoljava da nevini stradaju, djeca trpe, mladi umiru, što je kriva beba koja umire od HIV-a, itd. Teme su to koje su zaista svagda aktualne za ljude.

            Što se tiče dotičnih članaka i odgovora na tim stranicama, katoličkim i protestantskim, okvirno se može reći da u pokušaju davanja odgovora na navedena pitanja, zauzimaju prvenstveno humanističko stajalište, i da se najčešće odgovori svode na „ne znamo, ali uzdamo se u dobrog Boga“. Tako „Glas koncila“ u jednom svom odgovoru na pitanje o slučaju djeteta zaraženog HIV-om kaže: „...Patnja je tajna, premda nema čovjeka koji je nije doživio... Katolička vjera patnju ne može ukloniti, niti je uklanja. Ali, ona je čini podnošljivom... Istina, patnja je misterij svijeta kao što je i zlo, ali ju je s vjerom u Boga i vječni život moguće živjeti osmišljeno i uzdignute glave...“ Drugim riječima, ne znamo ništa o patnji i uzrocima pojedinačnih muka, ali nam vjera može pomoći da je podnesemo i osmislimo. Bitno.net u članku „Zašto djeca okrutno pate?“ problem preusmjerava na pitanje ima li Boga ili ne, izbjegavajući jasne odgovore, dok u „Zašto Bog dopušta trpljenje?“ (preneseno iz Book-a) navodi 8 razloga zašto nam trpljenje može pomoći u vjerničkom životu (što je svakako korisno, ali ne pogađa bit). Protestantski gotquestions zaključuje: „Patnjom, kao i svim ostalim ljudskim iskustvima, upravlja suverena Božja mudrost. Na kraju saznajemo da možda nikada nećemo saznati točan razlog naše patnje, ali moramo se pouzdati u našeg suverenog Boga. To je pravi odgovor na patnju.“

            Međutim, možemo li se kao kršćani zadovoljiti s ovakvim pristupom? Naravno, patnja je tu, i potrebno ju je osmisliti u konkretnim životnim situacijama, no kako ispravno osmisliti nešto čemu ne znamo uzrok, i za što nismo sigurni na koji način točno djeluje? Zato ćemo se sada obratiti Pravoslavnoj Crkvi, kako bismo vidjeli što ona uči o ovome. To je učenje koje se zasniva na Bibliji i crkvenoj Predaji, objavljeno od Duha Svetoga, i kontinuirano poučavano od Otaca Crkve. Ovo učenje zapravo daje vrlo jasne i konkretne odgovore na problem zla i patnje. 

            Učenje Pravoslavne Crkve o zlu i pojedinačnim patnjama u svijetu zasniva se na 4 važna elementa:

1.)    neprirodnosti svijeta,

2.)    Božjoj Providnosti,

3.)    Božjoj milosti

4.)    i duhovnim zakonima

Neprirodnost svijeta

            Za većinu ljudi na svijetu, taj svijet u kojem žive jest jedno bogomdano mjesto, koje treba biti baš takvo kakvo jest. Nažalost, i velika većina kršćana ovaj svijet doživljava kao nešto što je, takvo kakvo jest, stvoreno od Boga, i što bi trebalo čovjeku pružiti određeni „prirodni ciklus“ života: rađanje, sretno djetinjstvo, uspješno školovanje, sretan brak, zdravu djecu, dobar posao, mirnu starost i blagu smrt u dubokoj starosti. Bilo kakvo odstupanje od ovog idealnog ciklusa, za njih je zlo, i izaziva pitanje „Bože zašto?“. Naravno, svi smo, po tom načinu gledanja, pozvani da izgrađujemo „još bolji svijet“ svojim zalaganjem.

            Međutim, Biblija i milenijsko učenje Crkve nas poučavaju da je ovaj svijet sam po sebi nezdrav i bolestan. Za pravoslavlje, treba biti jako oprezan kada se bilo što na ovom svijetu proglašava prirodnim i normalnim. Prirodno je za pravoslavlje ono stanje svijeta, kakvo je bilo na početku, nakon stvaranja: nije bilo patnje, zla ni grijeha; čovjek nije obolijevao, stario, ozljeđivao se ni umirao; životinje nisu bile mesojedi i grabežljivci; sve je bilo prosijano Duhom Svetim i čovjek je komunicirao s Bogom i anđelima lice u lice. Adamovim padom, sve se poremetilo. Čovjek tada nije naprosto samo izgubio nadnaravnu milost (kako je učio tradicionalni katolicizam), već je duboko psihofizički oštećen i promijenjen, on i cijela priroda s njime. Gore navedeni „idealni životni ciklus“ je za pravoslavlje robija i bolesnička postelja već sam po sebi. Čak i današnji brak i spolni odnosi nisu postojali prije Adamova pada, već su plod iskvarene naravi. Priroda koju proučavaju znanstvenici ovoga svijeta, nije priroda, nego karikatura prirode. Prizor kada mačka kolje i jede miša, kada prirodne nepogode uništavaju biljke, kada se dogodi potres, kada mladi čovjek uživa u seksu ili starac umire, za pravoslavlje je protuprirodan. 

            Pravoslavlje se prisjeća onog idealnog svijeta u kojem nikakvog zla nije bilo, i naviješta budući svijet, u kojem će zlo ponovno nestati, ljudi postati bogovi po milosti, i priroda se preobraziti. Čak ni čudesna ozdravljenja u pravoslavlju nemaju drugu funkciju, nego navijestiti budući svijet u kojemu više neće biti bolesti. Zato, pravoslavlje ne može postaviti pitanje: zašto mladi umiru, ili slično, za njega je ključni problem zašto čovjek uopće umire, a taj problem je riješio Krist. 

            Cilj kršćanske vjere je spasenje duše, zajednica s Bogom, zaodijevanje Kristom. Zato, istinski pravoslavac gleda na ovaj svijet kao na bolesnu tvorevinu koja stenje pod ropstvom đavla i koju je nemoguće poboljšati ili popraviti. Za njega, patnja i zlo su ovdje normalni, jer su plod čovjekovog grijeha i đavla, jer je ovaj svijet jednostavno takav. Razbolio se od raka, ili doživio smrt bližnjega, njemu je svejedno, jer zna da je to dio ovoga svijeta, da to ima izvor u Adamovu grijehu, da ćemo svi jednom umrijeti bez razlike, i da je za čovjeka najbitnije spasiti dušu. Zašto bi se zamarao sa smrću čovjeka, kada će on ionako jednoga dana uskrsnuti? Za istinski biblijskog čovjeka, tragično je i tužno promatrati liječnika koji izvodi najteže operacije, spasioca koji spašava živote ili bilo što slično, i biti svjestan da su dotični izvan zajednice s Bogom i na putu za pakao. Čemu pokušavati pokrpati raštimanog fiću, koji će uskoro na smetlište, kada ti se smiješi novi Audi?

Božja Providnost

            Svi znamo vjersku istinu da je Bog Stvoritelj, Stvoritelj neba i zemlje, svega što postoji. No, nekako uvijek stoji po strani činjenica da je on također i Bog Svedržitelj, tj., Bog koji sve održava. Sve što postoji na ovome svijetu, svako stvorenje duhovno ili materijalno, uspijeva postojati samo zato što ga Bog održava na životu. Nijedno stvorenje ne postoji samo po sebi, niti samo sebe „drži na okupu“; tada ne bi bilo stvorenje. Od blata na cesti, pa do najvišeg anđela, sve je to uzdržavano i održavano od Boga Svedržitelja. 

            Također, Bog Stvoritelj i Svedržitelj se nalazi izvan ovog našeg prostora i vremena. Za Njega prostor i vrijeme ne postoje, Njegove oči motre svaki atom i svaku sekundu vječnosti. Pred Njim nema ni prošlosti ni sadašnjosti ni budućnosti, nego jedno veliko sada. On sada istodobno gleda naše rođenje, ovaj trenutak i smrt. 

            Iz ovoga zaključujemo kako Bogu nije ništa sakriveno, pa makar to bile i naše najtajnije misli, i da ima vlast utjecati na događaje u životu svakoga od nas. Na osnovu toga, Bog vidi unutrašnji odabir srca svakoga od nas, i vidi u kojem će se smjeru razvijati naš život; vidi, ali ne određuje. Vidi i omogućuje nam izvanjske okolnosti preko kojih ćemo najbolje ostvariti onaj svoj pozitivan izbor (ako postoji), odnosno, ublažiti posljedice negativnog izbora. Primjenjeno na problem smrti, možemo reći da niti jedna smrt ljudskog bića nije plod slučajnosti, već Bog, koji ima savršenu procjenu našega stanja, jednostavno dozvoljava našu smrt u onom trenutku u kojemu smo sazreli za odlazak s ovoga svijeta. Ako smo dostigli mjeru pravednosti i jedinstva s Bogom, da se može reći narodski „to je to“, i nemamo više što na svijetu učiniti – Bog će nas uzeti. Ako smo dostigli mjeru savršenstva i jedinstva s Bogom, a možemo još nešto učiniti za Boga – On će nas ostaviti koliko je potrebno dugo. Ako Bog vidi da će naš izbor biti pozitivan i kršćanski, ali da bismo mogli zastraniti uslijed preopterećenja, ili da ćemo se uzalud mučiti – uzet će nas kao krštenu novorođenčad. Ako smo dostigli mjeru zla i iscrpili sve ponude i rokove koje je Bog ostavio našoj slobodnoj volji za slučaj da se na Sudnjem danu žalimo – On će nas uzeti. 

            Posve je nebitno uzima li nas s tri dana, ili s dvadeset godina ili sa sto godina života; smrt je ionako nužnost po đavlu i grijehu, a Bog je izvodi na najbolji mogući način na nas. 

Božja milost

            Riješili smo problem općeg zla, opće patnje i opće smrti u svijetu, vidjevši gdje im je početak, uzrok i kakav će biti kraj; riješili smo problem pojedinačnih smrti i vidjeli zašto nastaju baš tada kako nastaju; no što je s ostalim oblicima patnje i trpljenja koje doživljavaju pojedinci kroz svoj mučni i tegobni život? Što s bolestima, siromaštvom, nezaposlenošću, nesrećama, invaliditetom? Ove stvari dolaze na čovjeka također prvenstveno zbog neprirodnosti svijeta, koju smo gore obradili, ali u dvije varijante: po Božjoj milosti i po duhovnim zakonima.

            Što se Božje milosti tiče, u njoj se nalazi svaki kršteni član Crkve koji dosljedno živi svoju vjeru. Krštenjem, primanjem ostalih sakramenata, postom, molitvom, dobrim djelima, svime ovime kao odrazom našeg unutarnjeg produhovljenog stanja, mi svjedočimo da smo u Savezu s Bogom. Biti u Savezu s Bogom, i to Savezu zapečaćenom Kristovom Krvlju, je strašna stvar. Nismo više svoji, nego Božji, On budno pazi na nas. Nosimo Njegovog Duha Svetog u sebi, Pričest struji našim žilama. U takvom stanju, sve zlo koje se događa po nužnosti zbog bolesnog svijeta, Bog usmjerava i dopušta u onoj mjeri koliko je potrebno za naše usavršavanje, duhovni napredak i čišćenje od grijeha. Jesam li zapustio molitvu? Bog je pustio bolest da Ga se sjetim i ne otpadnem đavlu. Treba li moje svjedočenje i razumijevanje drugim ljudima, kako bi ih utješio? Bog će pripustiti na mene razna iskušenja i krvave tegobe kao bi razumio ljude u boli i znao ih povesti Njemu. 

            Uglavnom, čovjek koji je u milosti Božjoj, može biti posve miran, jer ga Božja pedagogija naprosto rukovodi prema cilju. Kao što se elitni vojnik predaje vodstvu svoga instruktora čije metode vojne izobrazbe znaju biti vrlo brutalne (ali bez kojih će poginuti na ratištu), tako se čovjek u Crkvi, u Savezu s Bogom predaje svom Bogu, koji ga ponekad na nepopularne načine liječi od zla i restaurira Svoju sliku u njemu.

Duhovni zakoni

            Posve je druga priča s ljudima koji se na bilo koji način nalaze izvan zajedništva s Bogom, bilo da su u teškom grijehu, otpadu, raskolu, krivovjerju, neprimanju sakramenata, nemoralnom životu, itd. Izvan Saveza s Bogom, čovjek gubi milost Božju, s njome i zaštitu, te ulazi na neprijateljsko područje. Gdje prestaje milost Božja, počinju djelovati duhovni zakoni.

            Suština duhovnih zakona je u načelu da zlo automatski privlači zlo. Ako se čovjek nađe na području na kojemu hara zaraza, siguran je sve dok je u hermetički zatvorenom vozilu. Čim izađe iz njega, ostaje bez zaštite, i bolest se lijepi na njega. Tako i čovjek koji je van Saveza s Bogom, jednostavno nema što drugo očekivati nego da se za njega lijepe zli dusi, bolesti, nedaće, nepravde, točno onako kako je Bog prorekao Adamu nakon što je ovaj raskinuo rajski Savez: „Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog! Rađat će ti trnjem i korovom, a hranit ćeš se poljskim raslinjem. U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio – prah si, u prah ćeš se i vratiti“ (Post 3, 17 – 19). Za razliku od Abrahama ili pravednog Joba, čije su patnje dane od Boga s višim ciljem. 

            Čovjek koji se nalazi u stanju milosti, u Savezu s Bogom, on može i mora osmisliti i konstruktivno živjeti svoje životne patnje. Međutim, onaj tko je izvan toga, na kojemu djeluju duhovni zakoni, nema što osmišljavati. Njemu patnje mogu biti samo dokaz da je na krivom putu, i poziv na ukrcaj u spašavajući brod Crkve.

            Za kršćanstvo, pitanje boli, patnje i smrti ne može biti misterij, jer je nerazriješivo povezano s ključnim postavkama vjere, i detaljno objašnjeno Božjom Objavom. No, imamo li dovoljno vjere u Boga da to objašnjenje prihvatimo?