Obljetnica smrti mučenika Danila Sisojeva

Danas se navršila sedma obljetnica smrti ruskog svećenika o. Danila Sisojeva, ubijenog u crkvi od strane muslimanskog fanatika. O. Danil je bio svećenik, suprug, otac, pastir, duhovnik, teolog, i nadasve misionar. Iako je živio relativno kratko, iza sebe je ostavio veliko pastirsko i misionarsko djelo, obrativši mnoge u pravoslavlje, ali i pokazujući put pravoslavlju našeg vremena - kako neumorno svjedočiti vjeru drugima, kako na fantastičan način spojiti aktivnost, duhovnost i uzorni obiteljski život. Na njegovu inicijativu je osnovan i naš bratski pravoslavni misionarski centar: svedokverni.org
U nastavku donosimo njegov kratki životopis, ispričan od Georgija Maksimova, njegovog prijatelja i velikog ruskog misionara današnjice:

Svećenik Danil Sisojev rodio se 12. siječnja 1974. godine. Krstio se s tri godine. Odgajan u vjerničkoj obitelji. Sjećam se kako mi je govorio o dragim dječjim uspomenama: kako mu je mama uvečer čitala životopise Svetih.

On je bio svjesno vjerujući čovjek od samog djetinjstva koje je protjecalo za vrijeme bezbožnog komunističkog režima. Poznat je događaj kada ga je u sovjetskoj školi, učiteljica-ateistkinja postavila pred cijeli razred i s ruganjem počela govoriti: “Evo djeco! Danil izgleda u Boga vjeruje! Možda i molitve znaš?” Mališan je čvrsto odgovorio. “Da, u Boga vjerujem! I molitve znam!”

Prema vjeri se baćuška odnosio ozbiljno još od najranijeg uzrasta. Po njegovim riječima, s 12 godina je od roditelja kada bi mu postavljali neke principijelne zahtjeve tražio biblijsku osnovu za njih, i ako bi je dobivao onda ih je besprijekorno ispunjavao. U tome se već tada odrazila njegova glavna želja – uvijek i u svemu spoznati volju Božju i slijediti je. Boga je pretpostavljao svemu ostalom, a volju Božju – svakoj drugoj.

Poznajem mnogo dobrih svećenika u Rusiji, ali još nisam susreo čovjeka koji bi tako snažno, vatreno i sa samoodbacivanjem ljubio Boga kao otac Danil. Nedugo prije njegove smrti, našavši se na jednoj od njegovih propovijedi za katekumene, pomislio sam da samo čovjek koji toliko duboko voli Boga može bez prekida govoriti dva i po sata o Bogu i samo o Bogu, govoriti tako da slušatelji dva i po sata slušaju – ne pomaknuvši se.

Još u komunističko vrijeme pjevao je za pjevnicom, a nakon završetka škole 1991. godine upisao se na Moskovsku duhovnu akademiju. Govorio mi je da je uvijek želio biti svećenik i nije predstavljao sebi ništa drugo. Ta želja se rodila u djetinjstvu, kada je preživio kliničku smrt i vidio anđela koji je vratio njegovu dušu nazad u tijelo.

1995. godine otac Danil se oženio, završio bogosloviju i bio zaređen za đakona. Od tog trenutka počela je njegova široka propovjednička i misionarska djelatnost. Predavao je zakon Božji starijim razredima pravoslavne gimnazije “Jasenjevo”. Zapamtio sam jednu njegovu priču iz tog vremena. Zadao je učenicima temu za rad: “Što će ostati poslije mene? Što ću ponijeti sa sobom?” I neki roditelji su došli smućeni kod njega: “Zar je moguće djeci zadavati takve teme? Oni ne trebaju razmišljati o smrti.” On je na to odgovorio: “A zašto, vaše dijete je besmrtno?” Otac Danil je bio uvjeren da je, pošto smrt nitko od nas neće izbjeći, neophodno pripremati se za nju na prikladan način, a da kršćanin ima sve neophodno za to i što se ranije počne pripremati – to bolje.

Od 1996. godine otac Danil je počeo držati misionarske propovijedi na Krutickom podvorju, bio je suradnik oca Anatolija (Berestova) u centru za brigu o dušama Svetog pravednog Ivana Kronštatskog. Susretao se i razgovarao s ljudima iz sekti i okultistima propovijedajući im i obraćajući ih u Pravoslavlje.

Osim oca Danila ne znam ni jednog drugog čovjeka koji bi mogao smjelo ući među bilo koju publiku i započeti razgovor s čovjekom najrazličitijih religioznih stavova – i pritom je uvijek imao što reći. On je bio istinski misionar i volio je ljudima govoriti o Kristu, volio je kada su se druge duše palile ognjem evanđeoske radosti sa svijećnjaka njegove duše.

Baćuška je veoma volio svog nebeskog zaštitnika – proroka Danijela. Kako mi je sam govorio, od njega je i zadobio misionarsko usmjerenje. Jednom je čitajući knjigu proroka Danijela, baćuška obratio pažnju na riječi: “ Umnici će blistati kao sjajni nebeski svod, i koji su mnoge učili pravednosti, kao zvijezde navijeke, u svu vječnost.” (Dn 12, 3). “Pomislio sam”, govorio je on, “dobro je to: sijati kao zvijezda!”

Znam da se molio Isusovom molitvom, smatrao je veoma važnim često pričešćivanje – uz pripremu na prikladan način – i neprestano čitao Sveto Pismo, koje je čini se – u velikom dijelu znao napamet. Molitva, Euharistija i riječ Božja – to su bila za njega tri glavna temelja misije.

Za svog života krstio je više od 80 muslimana i obratio u Pravoslavlje oko 500 protestanata.

Otac Danil je išao na protestantske skupove i propovijedao o Pravoslavlju na osnovu Svetog Pisma, sudjelovao u javnim raspravama sa staroobrednicima, s neopoganima, ali više od svega postao je poznat kao misionar među muslimanima i polemičar s islamom.

Od muslimana je dobivao pisma i pozive s prijetnjama. Pola godine prije ubojstva muslimanska novinarka H. Hamidulina tužila ga je sudu sa zahtjevom da se pokrene postupak zbog raspaljivanja međuvjerske i međunacionalne mržnje. Tužiteljstvo je odbilo pokrenuti postupak, ali je u muslimanskim medijima bila pokrenuta čitava kampanja za ocrnjivanje oca Danila – pravoslavni ljudi ne znaju za to jer, iz razumljivih razloga, nisu upoznati s muslimanskim sredstvima javnog informiranja.

Sasvim nedavno, svega tri dana prije ubojstva, otac Danil me je vozio kući i uz smijeh smo se prisjećali vremena prije deset godina. Otac Danil je govorio da je od svih religija za njega najmanje interesantan bio islam i da se uopće nije želio baviti njime. Sjetio sam se našeg davnog razgovora dok smo se vraćali s Krutickog podvorja, kako se obradovao kada je saznao da pišem apologetske tekstove kao odgovor na muslimansku kritiku: “Eto, odlično, znači ne moram se baviti time.” Ali Gospodin je čas kroz jedan, čas kroz drugi stjecaj okolnosti uređivao tako da se susretao s muslimanima ili temom islama, i on je išao tamo gdje je ukazivao Gospodin. To je za njega bilo najvažnije.

2000. godine završio je Moskovsku duhovnu akademiju i uspješno obranio disertaciju na temu “Antropologija Jehovinih svjedoka i adventista sedmog dana”. Ona je kasnije bila objavljena kao posebna knjiga. Također je napisao i mnogo drugih radova. “Šetnja s protestantom po pravoslavnom hramu” je jedinstveno djelo, u kome na temelju Svetog Pisma objašnjava ustrojstvo i izgled pravoslavnog hrama i pravoslavno bogoslužje. “Ljetopis početka” i “Tko je kao Bog? ili “Koliko je trajao dan stvaranja?” posvećeni su, kako je sam govorio, zaštiti svetootačkog učenja o stvaranju svijeta. U njima otac Danil objašnjava zašto se pravoslavni kršćanin ne može pridržavati teorije evolucije.

“Brak s muslimanom” – knjiga posvećena jednom od najbolnijih pitanja suživota kršćana i muslimana u našoj zemlji. Poticaj za njeno pisanje je bilo to što sam na stranici “Pravoslavlje i islam” otvorio rubriku “Pitanja svećeniku” gdje je bilo moguće postaviti pitanje ocu Danilu. I mene samog je zaprepastilo obilje pisama od strane krštenih žena, koje su ili planirale udati se za muslimane i pitale je li to dopustivo s točke gledišta Crkve, ili su već stupile u takav brak i susrele se s ovim ili onim problemima za čije rješavanje su tražile savjet. Osim toga i u pastirskom radu otac Danil je imao prilike susresti se s Ruskinjama koje su se pod utjecajem sličnih brakova odricale Krista i primale islam, a zatim, namučivši se u muslimanskom braku i postavši svjesne svog pada, uz pomoć baćuške dolazile do pokajanja i vraćanja u Crkvu. Sve to je potaklo oca Danila da napiše knjigu u kojoj podrobno razmatra ukazano pitanje, podsjećajući da suglasno pravilima Crkve, pravoslavnom čovjeku se nije dozvoljeno oženiti ili udati za čovjeka druge vjere, a također dajući i konkretne savjete u vezi s problemima koji su se javili ako je takav brak ipak bio sklopljen. Baćuška je napisao još jednu knjižicu, tematski blisku – “Udati se za nevjerujućeg?”

Osim toga, otac Danil je izdao i knjigu “Zašto još nisi kršten?”, u kojoj se razmatraju najtipičnije izjave protiv krštenja koje se mogu čuti iz usta najobičnijih ljudi. Za krštene, ali nepraktične vjernike, napisao je knjižicu: “Zašto je neophodno ići u crkvu svake nedjelje?” Za praktične vjernike – knjigu “O čestom pričešćivanju Kristovim Tajnama” koju smo napisali zajedno.

Nedugo prije smrti rekao mi je da mu je najdraža i najomiljenija njegova knjiga – “Govor na knjigu Pjesma nad pjesmama”, sastavljena od snimaka biblijskih govora koje je držao mnogih godina, objašnjavajući Sveto Pismo na osnovu svetootačkih tumačenja.

Na kraju, posljednja njegova knjiga – “Uputa za besmrtne ili što raditi ako ste ipak umrli…” U njoj postoje i takve riječi: “Najbolja smrt za kršćanina je, naravno, mučenička smrt za Krista Spasitelja. To je najbolja smrt koja je u principu moguća za čovjeka. Neki su slali izraze sućuti u Optinu pustinju nakon ubojstva tri monaha: za kršćanina je to realno najveća radost. U drevnoj Crkvi nikada nisu slali sućut kada su nekoga negdje ubili. Sve Crkve su istog trenutka slale pozdrave. Shvaćate, pozdrave – jer se pojavio novi zaštitnik na Nebesima! Mučenička smrt briše sve grijehe osim krivovjerja i raskola…”

Veliko mnoštvo ljudi, čak i među onima koji nisu bili suglasni s njim po nekom pitanju, bilo je zadivljeno i ushićeno njegovom hrabrošću. Sasvim nedavno, nakon sahrane, pozvao me je svećenik koga poznajem i rekao da je vidio snimke gdje otac Danil stoji sam u sali ispunjenoj muslimanima i s katedre im radosno govori o Kristu i o tome da islam, odbacujući Bogočovjeka Krista, ne može biti istinska religija. “Ne mogu shvatiti to”, rekao mi je sugovornik, “kakvo srce treba imati da bi eto, tako pošao, stao među njih i govorio!”

Snimke koje je vidio moj sugovornik bile su snimljene na prvoj raspravi s muslimanima. Neki pravoslavni kršćani nisu bili zadovoljni time što je otac Danil sudjelovao u tim diskusijama; međutim, inicijativa nije pripadala njemu: muslimani su ga javno pozvali. I kako je svjedok Kristov mogao odbiti pružiti odgovor o svojoj nadi? Njegovo odbijanje bi im predstavljalo argument u propagandi islama.

Otac Danil mi je kasnije govorio da je bio uvjeren da će ga ubiti odmah nakon prve polemike. Noć uoči diskusije osjećao je snažan strah i zabrinutost. Te noći je imao viđenje. Vidio je sebe kako stoji ispred kamenog labirinta kakvi postoje na sjeveru. I prolazeći njegovim krugovima, došao je do centra gdje je bio oltar na kome je ležala tek ubijena žrtva. Shvatio je da je to sotonin oltar na kome mu je i prinesena žrtva. Oca Danila je obuzeo gnjev i nogom je srušio oltar. Tu mu se javio sam sotona kao Jocker, u kostimu dvorske lude, kakvim ga i predstavljaju na kartama za igru. U njegovim očima bila je divlja mržnja. Bacio se na oca Danila. Baćuška je počeo moliti: “Presveta Bogorodice, zaštiti!”, “Sveti Nikola, pomozi!” i drugim svetima. Tada je pred ocem Danilom izrasla doslovce nevidljiva stijena tako da se sotona bacao na njega, ali je nije mogao savladati i bio je odbacivan koliko god pokušavao. Gledajući na to, baćuška je dopustio u sebi ohole misli. Tog trenutka je sotona probio nevidljivu stijenu i uhvatio ga za grlo. Otac Danil se pomolio: “Presveta Bogorodice, oprosti mi, sagriješio sam, izbavi me od njega”. Tada je sotona nestao i ocu Danilu je za predstojeću polemiku rečeno: “Nećeš izgubiti, ali nećeš ni pobijediti.”

“Tako se i dogodilo”, govorio mi je otac Danil. I dodao da se nakon tog viđenja potpuno prestao bojati muslimana i njihovih prijetnji, jer pošto je vidio samog sotonu i njegovu nemoć pred Bogom, na njega nije mogla ostaviti dojam bilo kakva ljudska zloba, koja uvijek zaostaje pred sotonskom zlobom.

U vrijeme druge diskusije zajedno sam s ocem Olegom Stenjajevim bio među pomoćnicima – asistentima oca Danila. Čini mi se da je rasprava prošla dobro (iako je, naravno, mogla proći još bolje). Značajno je da su nakon te rasprave primili Pravoslavlje neki muslimani koji su pomagali u organizaciji tih diskusija.

Budući da je sam bio podrijetlom polovinom Tatarin (po majci), otac Danil je obraćao posebnu pažnju širenju i jačanju Pravoslavlja među tatarskim narodom. On je bio prvi i, čini se, jedini svećenik koji je s blagoslovom episkopata počeo redovno služiti moleban na tatarskom jeziku (djelomično) za pravoslavne Tatare. Izdao je za svoj novac molitvenik na tatarskom. Zajedno sa svojim pomoćnicima išao je propovijedati i na sabantui (tatarski nacionalni praznik) i u tatarski kulturni centar; u Egiptu je satima propovijedao svom vodiču-muslimanu, na televiziji je raspravljao o vjeri s muftijama.

On je stekao među muslimanima smućujuću „popularnost“ – ona je plašila i sablažnjavala neke pravoslavne, ali ne i oca Danila. On je govorio da mu to što je poznat pomaže u misiji i to je bila istina. Jer muslimani koji su imali makar mali interes za kršćanstvo, znali su kome treba ići – i nisu griješili, jer su uvijek mogli naići na susret ljubavi i čuti odgovor na svoja pitanja. Bilo je i takvih muslimana koji su dolazili do njega da bi ga obratili u islam, a kao rezultat su sami od njega primali krštenje.

Među onima koji sebe nazivaju pravoslavnima, susretao sam čudne ljude koji govore da nije trebao propovijedati muslimanima, da bi se trebalo s uvažavanjem odnositi prema njihovoj religiji, da nikakve koristi od njegove propovijedi nema. Međutim, otac Danil je smatrao – kao i Gospodin, i Apostoli, i svi Sveti – da treba uvažavati zabludjele ljude, ali ne i njihove zablude. Istina je jedna i ono što proturječi istini i odriče je – jest laž, a uvažavanje laži jest preziranje istine. Tu jednostavnu stvar ne mogu shvatiti svi oni koji su ravnodušni prema istini. Zato nisu razumjeli ni oca Danila, iako mu, možda, duguju život. Baćuška je uspio obratiti Kristu niz vehabija, između ostalog jednog Pakistanca, koji se spremao postati “šehid” i jednu ženu koju su pripremali da bude “smrtnica”. Što, zar bi bilo bolje da otac Danil nije propovijedao tim ljudima, i da su oni, ostavši na prethodnom putu digli u zrak avion, kuću ili metro – možda neki od onih u kome bi putovali kritičari oca Danila?

Još uspješnije je propovijedao protestantima. Kada je s blagoslovom metropolita Vladimira došao zajedno sa svojim misionarima u Kirgiziju i počeo tamo posjećivati skupove protestanata i obraćati ih, tako da su čak i pastori bili među novoobraćenima u Pravoslavlje, tada su lokalni voditelji sekti, nemajući snage oduprijeti mu se u riječi, donijeli odluku da zabrane svojim ljudima da se okupljaju sve vrijeme dok se otac Danil nalazio u zemlji. Na taj način su mu pokušali onemogućiti da dolazi na njihove skupove propovijedati, sami zabranjujući okupljanja.

Otac Danil se veoma brinuo o misiji po cijelom svijetu. Zajedno s njim putovao sam u Makedoniju dva puta da propovijedamo tamošnjim raskolnicima. Otac Danil je ispitivao i mogućnost propovijedanja katolicima u Zapadnoj Europi i u Južnoj Americi. U prosincu 2009. godine nadao se odlasku na Tajland da bi tamo propovijedao sjevernim plemenima. Budući da je i sam bio misionar, jako je volio misionare i trudio se upoznati sa svima koji su propovijedali Krista. Mnogima je pomagao. Davao je novac za izgradnju hrama u Indoneziji, za odgoj pravoslavne djece iz siromašnih obitelji u Zimbabveu, primao kod sebe pravoslavne Kineze, pravoslavne Tajlanđane, čak i pravoslavne Indijce. Po blagoslovu patrijarha Alekseja II. otac Danil je osnovao školu pravoslavnih misionara. Također je predavao misiologiju i u Nikolo-Perevinskoj duhovnoj akademiji.

Ono što zadivljuje je da njegova aktivna misionarska djelatnost uopće nije ometala njegove župne napore i obaveze. 2001. godine je bio zaređen za svećenika. 2006. godine je baćuška izgradio mali drveni hram u čast apostola Tome na jugu Moskve (čiji je upravitelj bio) i želio je da s vremenom tu izgradi ogromni hram – baziliku u čast svog nebeskog zaštitnika – proroka Danijela. Kako mi je rekao, ta ideja – da izgradi upravo baziliku – došla mu je na um prilikom posjete hramu Svetog Velikomučenika Dimitrija u Solunu.

U crkvi je otac Danil svakog četvrtka držao biblijska predavanja objašnjavajući župljanima po jednu glavu iz Starog i jednu glavu iz Novog Zavjeta u svjetlu svetootačkog učenja; svakog petka – predavanja za katekumene koja je morala proći svaka odrasla osoba koja se htjela krstiti, a svake nedjelje – nedjeljnu školu za djecu. Želeći da ljudi bolje razumiju bogoslužje izdao je tekst svenoćnog bdijenja i Liturgije i obavezao dežurne u crkvi da ih dijele ljudima pred svaku službu. Također je uveo svenarodno pjevanje. Kao rezultat su mu župljani zahvaljivali za to što su konačno mogli shvatiti smisao onoga što se pjeva u crkvi. Baćuška je služio veoma sabrano, posebno posljednje godine i veoma je volio propovijedati. Na službi je držao dvije do tri propovijedi.

Jedan od mojih prijatelja, poslužitelj u crkvi oca Danila, nedugo prije smrti baćuške priznao mi je da se divi koliko on, bez ostatka i bez poštede, sebe daje drugim ljudima, posebno župljanima.

Zaista nije žalio sebe. Sjećam se, jednom je slomio nogu, ali pretpostavljeni mu nije dao svećenika da ga zamijeni. Tada je otac Danil s nogom u gipsu išao u crkvu i služio, trpeći bol. Svi župljani i poznanici sjećaju se oca Danila kao veselog čovjeka i punog životne radosti. Međutim, malo tko zna da je trpio tegobe od bolesti, posebno od jake glavobolje i od bola u srcu. Baćuška nije pokazivao svoja stradanja i uvijek je bio pažljiv prema mnogobrojnim župljanima, svakoga bi saslušao i dao savjet.

Naravno, i otac Danil je imao slabe strane, ali su čak i njegovi nedostaci, ako se može tako reći, na neki način ishodili iz njegovog dostojanstva. Kao kršćanin bio je otvoren za sve i to je kao rezultat davalo neku suvišnu povjerljivost, čija žrtva je ponekad bio kada je vjerovao ljudima ili knjigama kojima, mislim, nije trebalo vjerovati. U onome što se ticalo same vjere, baćuška je bio veoma pažljiv, ali što se tiče nekih drugih pitanja, povijesti naprimjer, mogao je vjerovati kojekakvim izvorima. S tim je povezan naprimjer, njegov stav prema Drugom svjetskom ratu, koji je nastao pod utjecajem knjiga V. Rezuna. Po tom pitanju smo ne jednom diskutirali.

Treba reći da baćuška nikada nije diktatorski nametao svoje stavove onima koji su bili pored njega. On je uvijek pažljivo slušao protuargumente, i ako bi bili ispravni, nerijetko bi ispravljao svoje stavove, ako bi vidio da ne odgovaraju istini. Često je zvao mene i druge ljude kojima je vjerovao da bi razmotrio ovu ili onu misao i pitao griješi li. Ako bi shvatio da nije u pravu, nije mu bio problem to priznati i odustati od pogrešnog mišljenja, jer je više od svega cijenio istinu, a ne svoje misli i s uvažavanjem se odnosio prema svakom čovjeku koji bi se našao pored.

S ocem Danilom bilo je lako ispuniti pravilo blaženog Augustina: “Glavno je jedinstvo, različitost je drugotna, a u svemu je – ljubav”. Druga točka je s njim bila moguća upravo zato što su za oca Danila prva i treća točka ove izreke bile nesumnjiva stvarnost.

Još jedna osobina koja se mnogima činila nedostatkom i koja je proishodila upravo iz plamene ljubavi oca Danila prema istini, bila je kategorična forma predavanja misli. Po svakom pitanju baćuška se trudio doći do istine, a ako bi već uspio doći, izražavao je istinu direktno i određeno. U našem politički korektnom svijetu takvo izlaganje misli je bilo nalik oštroj svjetlosti koja je sjekla tamu. Nekoga je ta časna oštrina privlačila, a nekoga je naprotiv, odgurivala.

I sam nisam uvijek bio suglasan s formom izlaganja njegovih misli. Naprimjer, diskusija o uranopolitizmu koju je pokrenuo posljednje godine svog života. U principu, u suštini otac Danil nije izlagao ništa osim učenja Crkve, govoreći da je nebesko važnije od zemaljskog, da je pripadnost Crkvi važnija od nacionalne pripadnosti, jer u njoj nema “ni Židova ni Grka… već je sve i u svemu Krist” (Kol 3, 11), da svi Sveti “priznavši da su stranci i pridošlice na zemlji. Doista, koji tako govore, jasno očituju da domovinu traže. Dakako, da su mislili na onu iz koje su izišli, imali bi još prilike vratiti se u nju. Ali sada oni čeznu za boljom, to jest nebeskom. Stoga se Bog ne stidi zvati se Bogom njihovim: ta pripravio im je Grad”. (Heb 11, 13-16). I da smo svi mi, kršćani, također na zemlji “putnici i stranci” (1 Pt 2, 11) i “jer nemamo ovdje trajna grada, nego onaj budući tražimo” (Heb 13, 14), jer “naša je pak domovina na nebesima” (Fil 3, 20). Ovdje nije bilo nikakve greške. Međutim, nisam bio suglasan s ocem Danilom u vezi s neophodnošću da se uvodi poseban termin, a i sam termin mi se činio neprikladnim, pa i oblik izražavanja te istine, mislio sam, mogao je da bude mekši.

Iako, strogo govoreći, ljudi s kojima je bespoštedno sporio na internetu, ili nisu bili suglasni u suštini, ili se uopće nisu zanimali za suštinu pitanja. Treba reći da sam nakon baćuškine smrti saznao da čak ni u terminu nije bio novator; riječ “uranopolit” (ouranopolitis) susreće se kod mnogih Svetih Otaca. Sv. Ivan Zlatousti je upotrebljava pet puta.

Na dan sahrane oca Danila, jedan od njegovih oponenata mi je priznao: “Upravo sada sam počeo shvaćati sve ono što je otac pisao o uranopolitizmu, jer sam veoma poželio doći tamo gdje je on otišao.”

Otac Danil je bio veoma čestit i pošten čovjek. Baćuška je bio jedan od onih za koga se od ranije može znati, da ako ti se nešto svidi, samo mu se trebaš obratiti i on te neće odbiti. Za mene je on bio primjer svećenika. Sve što je činio, posvećivao je Kristu, činio je u Njegovo Ime.

Ostalo mi je mnogo osobnih uspomena. Sjećam se kako me je posjećivao dok sam ležao u bolnici. Sjećam se kako mi je izišao pokazati svoju kćer Doroteju, kada je imala samo dva ili tri dana od rođenja. Sjećam se kako me je učio voziti auto.

Sjećam se naših putovanja, a posebno posljednjeg – u Srbiju, odakle smo se vratili samo tjedan dana prije ubojstva. Za vrijeme tog putovanja priznao mi je da kada mu biva posebno teško ili kada se životne okolnosti čine nepodnošljivim, uvijek osjeća da se doslovce nalazi u ogromnoj ruci koja ga vodi kroz sve nesreće.

Posljednji dan zemnog života počeo je Liturgijom, koju je služio i na kojoj se, normalno, pričestio. Zatim je pridružio Pravoslavnoj Crkvi ženu koja je došla iz staroobredstva. Nakon nekoliko sati je počeo, kao i obično, držati biblijske govore nakon kojih je do kasno razgovarao sa svima koji su htjeli. Na kraju, kada u crkvi nije bilo skoro nikoga, krenuo je u oltar da bi ispovjedio svoje duhovno dijete. U to vrijeme u crkvu je upao ubojica koji je počeo pucati i urlati: “Gdje je Sisojev?”. Otac Danil je neustrašivo izašao iz oltara njemu u susret i primio mučeničku smrt za Krista.

Sjećam se, baćuška je ne jednom govorio kako nikako nisu slučajna evanđeoska čitanja koja se čitaju po bogoslužnim odlomcima, kako se uvijek predivno pokazuju kao pravovremena i aktualna.

Na dan njegove smrti evanđeosko čitanje je sadržalo ove riječi Gospodnje: “ A kažem vama, prijateljima svojim: ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a nakon toga nemaju više što učiniti… A kažem vam: tko se god prizna mojim pred ljudima, i Sin Čovječji priznat će se njegovim pred anđelima Božjim.” (Lk 12, 4 - 8).