Sjeverozapadni dio Hrvatske, veći dio poteza od mađarske do slovenske
granice, siječe brdsko-planinski lanac, čiji glavni dio čine planina Medvednica
(iznad Zagreba), te planina Kalnik (iznad Križevaca). Gledano iz južne nizine, brdsko
– planinska regija sjeverno od tog lanca naziva se Zagorje (prostor iza gore), i proteže se sve do rijeke
Drave na sjeveru, iza koje počinje Međimurje, odnosno Sutle, koja je granica sa
Slovenijom. Brdovite južne padine tog lanca nazivaju se Prigorje (kraj pri gori). Razlikujemo zagrebačko
Prigorje, oko Medvednice (Zagreb je izvorno prigorski grad) i kalničko
Prigorje, oko Kalnika i Križevaca.
Slično kao i susjedno
Zagorje, Prigorje je od pamtivjeka na glasu kao čisto hrvatski, katolički kraj.
Ne pamti se ovdje drugi narod osim Hrvata, druga vjera osim rimokatoličke, i
drugi jezik osim kajkavskoga. Naravno, povijest je donosila Nijemce, Mađare,
Čehe, Slovake, Poljake, Slovence, ljude iz raznih balkanskih zemalja (čak i
muslimane – neka sela oko Sv. Ivana Zeline čuvaju predaju na svoje „tursko“
porijeklo), a bilo je i egzotičnih primjeraka, čak iz Španjolske, koji su
domarširali s Napoleonovom vojskom i odlučili ostati. Međutim, asimilacija je
učinila svoje, te su svi oni danas pravi Prigorci. Samo pokoje neobično prezime
ili fizička karakteristika poput tamnije puti svjedoči o potomcima nekadašnjih „dotepencof“,
kako ovdje nazivaju došljake. Hrvatstvo i katolištvo, drevni kajkavski govor,
dobra vina, živopisni vinorodni brežuljci, „kleti“ i tamburica, neprijeporna su
karakteristika ovoga kraja.
Međutim, ovaj kraj
ipak ima i jednu svoju skrivenu i zaboravljenu povijest – povijest pravoslavnih
Srba, koji već stoljećima svojom prisutnošću obogaćuju ovo podneblje. Uistinu,
osim opisanog hrvatskog Prigorja, postoji i drugo, pomalo zaboravljeno –
pravoslavno Prigorje.
Pravoslavlje se u ovom
kraju pojavljuje dosta rano, davno prije Turaka, još početkom 15.st. 1434. g.
hrvatsko – slavonski ban Ulrich Celjski sklapa brak s Katarinom Kantakuzinom
Branković, kćerkom srpskog despota Đurđa Brankovića iz Smedereva. S njom dolaze
u ove krajeve srpske vojničke posade, s obiteljima i pratnjom, u Medvedgrad,
Rakovec pored Vrbovca, te na Veliki i Mali Kalnik. Bilježi se ime srpskog
plemića Bogavca Milakovića, zapovjednika Medvedgrada i zagrebačkog župana, te
Pavla Mikšića na Kalniku. Potkraj 15.st., dolaze iz Hercegovine nove grupe
pravoslavnih doseljenika, predvođenih knezovima Vladislavom i Balšom
Hercegovićem, koji, pored drugih naselja, dobivaju i Kalnik. Punih sto godina
trajalo je srpsko gospodstvo nad Kalnikom, a iz tog razdoblja potječu i prve
pravoslavne crkve tog područja.
Međutim, veće
doseljavanje pravoslavnog stanovništva počinje u 16.st, s provalama Turaka u ove
krajeve. Već 1540. nalazimo zapise o prvim pravoslavnim Srbima, koji se
naseljavaju kao vojnici – graničari u ovaj kraj. Njihov broj sve više raste,
stvaraju se sela, dolaze pravoslavni svećenici, stvara se crkvena organizacija,
utemeljuju parohije (župe), grade crkve i kapele. U širem krugu kalničkog
Prigorja formiraju se parohije (pravoslavne župe): Bolfan, Salnik, Vojakovac,
Veliki Poganac, Lepavina i Velika Mučna. U Lepavini, na prijevoju koji čini
prijelaz od Prigorja prema Podravini i Bilogori, formira se manastir (samostan)
koji postoji i danas.
U selu Bolfan u
blizini Ludbrega postoji crkva još iz 18.st. Osim njega, pravoslavni su naseljavali
susjedna sela: Belanovo Selo, Ivančec, Segovinu, Torčec i Čukovec, u kojemu
postoji kapela. Iako ovo nije Prigorje u strogom smislu, ipak pravoslavna sela
spadaju po smještaju i porijeklu u taj krug, i čine najsjevernija srpska
pravoslavna autohtona sela u ovom dijelu Hrvatske.
Veliki Poganac je
također na samom prijelazu prema Podravini. Osim njega, u parohiju (župu)
spadaju i sela: Mali Poganac, Botinovac, Veliki Grabičani, Ivanac, Prkos,
Radeljevo Selo, Rasinjica, Ribnjak, Duga Rijeka i Koprivnička Rijeka. Postoji od
kraja 16.st. i danas ima veći broj vjernika, crkvu i brojne kapele.
Parohija Velika Mučna,
sa selima: Vrhovac, Grdak, Paunovac, Prnjavor, Rijeka, je već Podravina, ali
također vezana uz pravoslavne u prigorskom kraju.
Vojakovac se nalazi u
blizini Križevaca. Pored njega, u parohiju (župu) spadaju Vojakovački Kloštar,
Vojakovački Osijek i Ivanac. Crkve su od davnina, u Osijeku se spominje još u
vrijeme spomenute kneginje Katarine Branković, dakle prva polovina 15.st.
Salnik je sjedište
najsjeverozapadnije pravoslavne parohije u Hrvatskoj, još od 1570. Samo naselje
se administrativno nalazi na području grada Sv. Ivan Zelina, dok rimokatolički
pripada župi Preseka (vrbovečki kraj). Osim Salnika, pravoslavni su
naseljavali: Lipnicu, Radoišče/Radovište, Hudovo, Lukovo (do 19.st. Vlaška
Luka), dijelom Zelinu, Brezane. U većini ovih sela pravoslavnih više nema, ni u
samom Salniku, gdje su teško stradali u Drugome svjetskom ratu. Ipak, crkva u
Salniku postoji. Jedino u selu Lipnici, gdje također postoji kapela, živi
većinsko pravoslavno stanovništvo.
Manastir Lepavina je
posebna priča. Ova velika svetinja, u međuprostoru Prigorja, Podravine i
Bilogore, sa svojom parohijom (Velika i Mala Branjska, Sesvete, Ruševac,
Carevdar, Miličani i Sokolovac), potječe iz 16.st, a svetogorskog je porijekla;
utemeljitelj je bio monah manastira Hilandar, na Svetoj Gori – Atosu, u Grčkoj.
Osim što je bio duhovno središte pravoslavlja ovih krajeva, poznat je po
čudotvornoj ikoni Bogorodice, kojoj se utječu, i iscjeljenja dobivaju ne samo
pravoslavni, već i mnogi katolici, kao i ljudi drugih vjera.
U lijepom prigorskom
gradiću Križevcima također postoji mala pravoslavna zajednica, s crkvom iz
1901. Naravno, ne treba zaboraviti ni Zagreb, gdje postoji i mitropolija od
1931.
U mnogim navedenim
mjestima pravoslavaca danas više nema, ili je njihov broj veoma malen. Ipak, ti
su ljudi stoljećima živjeli ovdje, stvorili svoju autohtonu i osebujnu
religijsku kulturu. Ljudi danas mahom ne znaju da je na ovim pitomim
brežuljcima, uz rimski obred i latinski jezik, stoljećima služeno na
crkvenoslavenskom jeziku, na istočni, bizantski način. Ta dualnost nije svojina
samo krajeva poput Dalmacije i Slavonije, već i sjeverne Hrvatske. Korijeni postoje,
na nama je da ih čuvamo i unaprijeđujemo.
Nema komentara:
Objavi komentar
Molim cijenjene anonimne komentatore da komentare svakako potpišu sa svojim nick name da se može snaći u njima