Crkva, mjesto oboženja čovjeka

Arhimandrit Georgije Kapsanis

iguman samostana Grigorijat na Svetoj Gori

Iz knjige: "oboženje kao cilj čovjekovog života"

Oni koji žele zajedništvo s Kristom, i kroz Isusa Krista s Bogom Ocem, znaju da ovo jedinstvo biva u Tijelu Kristovom, koje je naša Sveta Pravoslavna Crkva. Jedinstvo, svakako ne s Božanskom biti, nego s oboženom ljudskom prirodom Kristovom. Ovo jedinstvo s Kristom nije izvanjsko, niti je naprosto moralno.

Mi nismo sljedbenici Kristovi kao što neki ljudi slijede nekog filozofa ili nekog učitelja. Mi smo članovi Tijela Kristovog - Crkve. Crkva je Tijelo Kristovo stvarno, a ne etičko, kao što su pogrešno pisali pojedini teolozi neutvrđeni u duhu Svete Crkve. Krist uzima nas kršćane bez obzira na našu dostojnost ili grešnost i utjelovljuje nas u Tijelo Svoje. Čini nas udovima Svojim. I tako postajemo udovi tijela Kristova u zbilji, a ne etički. Kao što govori apostol Pavao: "udovi smo Tijela Njegova, od mesa njegova i od kostiju Njegovih“ (Ef 5, 30).

Svakako, u skladu s duhovnim stanjem u kome se kršćani nalaze, jedni su živi udovi tijela Kristovog, a drugi mrtvi. Ali i oni koji su mrtvi ne prestaju biti udovi Tijela Kristovog. Netko tko je, na primjer, kršten, postao je sudionik Tijela Kristovog. Ako se ne ispovijeda, ne pričešćuje, ne živi duhovnim životom, takav je mrtav  član Tijela Kristovog. Onda kada se pokaje odmah prihvaća božanski život koji dolazi, i on postaje živi član Tijela Kristovog. Takav se ne treba krstiti ponovno. Onaj koji nije kršten, nije član Tijela Kristova, čak i ako po ljudskim mjerilima živi moralno. Potrebno je da se krsti kako bi postao član Tijela Kristovog, da bi se utjelovio u Krista.

Kada smo dakle, već postali udovi Tijela Kristovog, nudi nam se život Kristov i on postaje naš vlastiti. Tako oživljavamo, spašavamo se i obožujemo. Ne možemo se obožiti ako nas Krist ne učini sutjelesnicima Njegovog svetog Tijela.

Ne možemo se spasiti ako nema sakramenata Crkve naše, koji nas sutjelovljuju Kristu i koji nas čine, prema Svetim Ocima, sutjelesnicima i istokrvnima Kristu. Jedno smo dakle Tijelo i jedna Krv s Kristom.

Kakav je to veliki dar, da imamo zajedništvo u neporočnim Kristovim Tajnama! Krist postaje naš, život Kristov postaje naš vlastiti, Krv Kristova postaje naša vlastita. Zbog toga govori sv. Ivan Zlatousti, da Bog nema dati čovjeku ništa više, od onoga što mu daje u sv. Pričesti. Niti čovjek može tražiti išta više od onoga što prima od Krista u sv. Pričesti.

Tako dakle, kršteni, krizmani, ispovjeđeni, pričešćujemo se Tijelom i Krvlju Gospodnjom i postajemo i mi bogovi po milosti. Sjedinjujući se s Bogom, više nismo stranci već domaći Njegovi.

U Crkvi, u kojoj smo s Bogom sjedinjeni, živimo novu stvarnost koju je Krist donio u svijet; novo stvorenje. Ovo je život u Crkvi, Kristov život, koji postaje naš vlastiti kao dar Duha Svetoga.

Sve u Crkvi vodi oboženju. Sveta Liturgija, sakramenti, služenje, karizma evanđelja, post, sve tome vodi. Crkva je jedinstveno mjesto oboženja.

Crkva nije neka društvena, politička ili povijesna ustanova koja može nalikovati na druge ustanove u svijetu. Ona nije kao različite institucije u svijetu. Svijet možda ima divne institucije, divne organizacije, divne ustanove i druge divne stvari. Međutim, naša Pravoslavna Crkva je neponovljivo, jedinstveno mjesto zajednice Boga s čovjekom, mjesto oboženja čovjeka. Samo unutar Crkve čovjek može postati bog, i nigdje drugdje. Niti na sveučilištima, niti u društvenim ustanovama, niti u bilo čemu dobrom i divnom što svijet ima. Sve ovo, ako je i dobro, ne može podariti ono što daje Crkva. Zbog toga, ako svjetske institucije i sustavi i napreduju, oni nikada ne mogu zamijeniti Crkvu.

Moguće je da  mi, nemoćni i grešni ljudi, povremeno stvorimo krize i teškoće u Crkvi. Moguće je da se dogode i sablazni u krilu Crkve. Ovo biva stoga što smo u Crkvi u uzlaženju prema oboženju i sasvim je prirodno da postoje ljudske slabosti. Postajemo, ali još nismo bogovi. Čak i kada se nešto tako događa (sabazni - prim. prev.) nikada ne trebamo pobjeći iz Crkve, jer u Crkvi imamo jedinstvenu mogućnost da se sjedinimo s Bogom.

Kada, ne primjer, idemo u crkvu na službu, i sretnemo neke koji možda ne paze na svetu službu, i koji međusobno pričaju, to će nam možda odvlačiti pažnju i navesti nas na pomisao koja nam govori: "Što dobivaš time što si došao u crkvu. Nije li bolje da sjediš kod kuće, gdje imaš više mira i udobnosti za molitvu?".

Potrebno je da Lukavom odgovorimo s poniznošću, ovim razlogom: "Da, svakako ću imati više izvanjskog mira u svojoj kući, ali neću imati milost Božju da me obožuje i da me posvećuje. Neću imati Krista, Koji je prisutan u Crkvi Svojoj. Neću imati Sveto Tijelo i Svetu Krv Njegovu, koji se nalaze u Svetom Hramu Njegovom, na Svetom Stolu. Neću sudjelovati u Tajnoj Večeri Svete Liturgije. Bit ću odsječen od moje braće u Kristu, s kojima zajedno činimo Tijelo Kristovo. Ako se dakle, i nešto tako dogodi, nećemo pobjeći iz Crkve, jer jedino u njoj nalazimo put oboženja.

izvor: verujem.org