U pretprošlom postu smo analizirali prvi dio članka o razlikama između katoličke i pravoslavne vjere kojega je donio portal bitno.net. Ovdje analiziramo drugi, koji se bavi sakramentima/sv. tajnama krštenja, krizme (miropomazanja) i euharistije.
2. Nauk o sakramentimaVelika sukladnost između istočne i zapadne Crkve uočljiva je u nauci o sakramentima. Razlike koje postoje uglavnom su nebitne ili su liturgijsko-disciplinske naravi. Tako bar smatra katolička strana. Razlike koje istočno-pravoslavni teolozi navode ili su navodili sljedeće su:
Treba
reći da se pojam sakramenta/sv. Tajne ponešto razlikuje u te dvije Crkve. Definirajući
sakramente, katolici su ih sveli na sedam radnji (krštenje, potvrda, pričest,
ispovjed, bolesničko pomazanje, sveti red, ženidba), i, iako se popis sakramenata
kroz povijest mijenjao, i danas se samo tih sedam obreda smatraju sakramentima.
Oni su oštro odijeljeni od ostalih bogoslužnih čina. Pravoslavna Crkva,
naprotiv, iako također nabraja ovih sedam sakramenata, ne uči da se
sakramentalnost svodi samo na njih. Pravoslavna Crkva nabraja ovih sedam kao
najvažnije, ali njihov broj je ustvari beskonačan – u pravoslavlju je sve
sakramenat, svaki čin, svako bogoslužje. Jer, čak ako krenemo od klasične
vjeronaučne definicije: „sakramenti su vidljivi znakovi nevidljive Božje
milosti“, nitko ne može osporiti da je svaki bogoslužni čin Crkve vidljivi način
preko kojega milost Božja silazi čovjeku. Zato pravoslavlje nikada nije
ograničavalo sakramentalnost samo na ovih sedam glavnih obreda; cjelokupni
pravoslavni način života je sakramentalan.
U svezi sa sakramentom krštenja navodi se, ili bolje spominjala se, kao razlika način podjeljivanja ovoga sakramenta – koji se u zapadnoj Crkvi obavlja polijevanjem vodom, a ne trokratnim uranjanjem, kako se to redovito čini u Pravoslavnoj Crkvi. Ta neujednačenost u podjeljivanju sakramenta krštenja bila je razlogom da su Grci ovaj sakramenat podijeljen od rimokatolika i na rimokatolički način smatrali nevaljanim, dok Rusi i ostali u tome gotovo nikada nisu vidjeli neku razliku. Crkva na Istoku, jednako kao i Crkva na Zapadu, prihvaća mogućnost zamjene krštenja vodom, u slučaju nužnosti, s krštenjem krvlju. Ali krštenje željom, koje priznaje katolička strana, prihvatilo je samo nekoliko istočno-pravoslavnih teologa.
Ovdje
moramo obratiti pozornost na tri stvari. Prvo, što se obreda tiče, Pravoslavna
Crkva zaista ustraje na uranjanju kao redovitom načinu krštavanja. Ovo je
drevna biblijska praksa, koja je stoljećima vladala u Crkvi, i koja ima svoju
simboliku (umiranje – uranjanje; uskrsnuće – izranjanje), i koja se po učenju
Pravoslavne Crkve može zamijeniti polijevanjem samo u slučaju nužde. Međutim,
to nije stvarni razlog nepriznavanja katoličkog krštenja.
Ovdje naime,
dolazimo do drugog važnog pitanja, a to je pitanje valjanosti/nevaljanosti
sakramenata podijeljenih izvan Pravoslavne Crkve. Ukratko govoreći, Pravoslavna
Crkva smatra sakramentima samo one koji su podijeljeni unutar njenih granica.
Nepravoslavni sakramenti imaju status kršćanskih obreda, koji posreduju čovjeku
neki vid vremenite utjehe i blagoslova, ali punu, sakramentalnu, spasenjsku
snagu dobivaju tek od priznanja Pravoslavne Crkve, a ovo se redovito zbiva kod
prelaska nepravoslavne osobe na pravoslavnu vjeru. Dakle, katolički ili neki
drugi nepravoslavni sakrament za pravoslavlje nema važnosti sam po sebi. On je
kršćanski obred, i, ukoliko ima propisanu formu koju priznaje Pravoslavna Crkva,
kod primanja u pravoslavlje ta se forma
može ne ponoviti. U tom slučaju,
činom ispovijesti pravoslavne vjere pred pravoslavnim biskupom ili svećenikom,
te njegovom molitvom nad prelaznikom, određeni nepravoslavni obred se naknadno
ispunjava milošću Božjom i postaje pravoslavni sakrament. Zbog tog razloga je
moguće određene nepravoslavne sakramente, ne „priznati“, već ne „ponoviti
njihovu formu“ prilikom prelaska u pravoslavlje, odnosno, moguće je ponoviti
sve, već prema okolnostima. Ovo je razlog zbog kojega je dolazilo do različitog
pristupa ovoj temi među pravoslavnim Crkvama, pa čak i unutar istih Crkava kroz
povijest: neki su katolike krštavali (i krštavaju ih i danas), a neki ih
primaju samo kroz ispovijest vjere. To nije neujednačenost pravoslavne prakse
ili zbunjenost u teoriji, već samo pitanje: hoće li sakramentalna milost biti
podijeljena kroz dijeljenje cjelovitog pravoslavnog sakramenta, ili kroz
ispovijest vjere, pri čemu će nepravoslavni obredi biti naknadno ispunjeni
milošću Božjom. Dakle, katolički „sakrament“ je forma koja ima mogućnost
postati sakrament kod prijema u pravoslavlje, i zato se njegova forma može
ponoviti kod prelaska, ili ne.
Što se
krštenja željom tiče, ono ne postoji u pravoslavnoj vjeri. Postoje samo
krštenje vodom, i krštenje krvlju. Pošto Pravoslavna Crkva vjeruje da se ništa
na ovome svijetu ne zbiva slučajno, već da Bog rukovodi svime, tada smatra kako
postoji neki razlog, poznat samo Bogu, zbog kojega je Bog dopustio da netko
iznenadnom smrću bude lišen krštenja. Što se tiče teologa, koji pod zapadnim
utjecajem uvode krštenje željom, treba naglasiti kako mišljenje teologa ne
predstavlja pravoslavnu vjeru. Jednako kao što i pojedini katolički teolozi
koji negiraju Trojstvo, prisutnost Kristovu u pričesti, postojanje pakla,
zagovaraju homoseksualnost ili pobačaj, zasigurno ne odražavaju učenje
Katoličke Crkve. Ovo je greška koja se
stalno ponavlja među katolicima kada pišu o pravoslavlju – brkanje teološkog
mišljenja i nauka Crkve.
U pitanju sakramenta krizme nalazimo razlike prije svega u njegovu djelitelju. Naime, u istočnoj je Crkvi redoviti djelitelj obični svećenik, a na Zapadu to redovito čini biskup; kao razlika kojiput je spominjan drukčiji način mazanja. Također protivno katoličkom stajalištu, istočno-pravoslavni drže da se krizma mora ponoviti kada se radi o otpadniku koji se vraća u njihovu vjeru.
Što
se krizme (miropomazanja) tiče, točno je da razlika biva u djelitelju, međutim,
to samo po sebi i ne spada u bitnu razliku između katoličanstva i pravoslavlja:
i grkokatolički svećenici redovito krizmaju, a u zadnje vrijeme i sve više
rimokatoličkih dobiva ovlast za to, tako da u mnogim katoličkim biskupijama valjda
više djece krizmaju svećenici, nego biskupi. To je stvar čisto tehničke naravi.
Jednako tako i način pomazivanja: to je obredna razlika, koja ne utječe na
vjerski sustav. Uostalom, nakon II. Vatikanskog koncila i Rimokatolička Crkva
je preuzela istočnu formulu krizme: „pečat dara Duha Svetoga“. Jedina stvarna
razlika po pitanju ovog sakramenta bila bi njegova apsolutna neponovljivost u
katolicizmu. Naime, Katolička Crkva uči da su sakramenti krštenja, krizme i
svetog reda (svećeništva) neponovljivi i neizbrisivi, tj, mogu se primiti samo
jednom u životu jer utiskuju u dušu neizbrisivi biljeg. Dok se za krštenje s
time Pravoslavna Crkva može složiti, s krizmom stvari stoje drukčije, odnosno,
kod apostazije od pravoslavlja, pogotovo u nekršćansku vjeru, krizma se
ponavlja ako bi došlo do povratka. Naime, ona je sakrament Duha Svetoga, a Duh
je tvorac i graditelj Crkve. Crkvu ne čini Crkvom upis pojedinaca u matice
krštenih, već Duh kojega su svi njeni članovi primili. Svi članovi Crkve imaju
jednog te istog Duha u sebi, i taj Duh zapravo stvara nevidljive duhovne veze
između članova Crkve međusobno, te između Crkve i Boga. Apostazijom se kida ta
duhovna veza, i gubi se posvećenje. Ako se gubi posvećenje i kida duhovna veza
s Crkvom, onda je logično da se kod povratka natrag u Crkvu, ta veza mora
obnoviti, a to se čini putem sakramenta krizme.
S obzirom na sakrament euharistije, u povijesti Crkve vođene su velike i mnoge polemike između teologa zapadne i istočne Crkve. U središtu svih tih polemika isticane su razlike koje su po mišljenju zapadnjaka bile i ostale nebitne naravi. Istočno-pravoslavni teolozi predbacuju katolicima da su odstupili od pravovjernoga učenja u nekoliko točaka, i to poimence: što upotrebljavaju beskvasni kruh kao materiju sakramenta euharistije, što se sv. pričest dijeli vjernicima pod obje prilike i što se ne dijeli maloj djeci. Najspornija točka vezana uz ovaj sakrament svakako je molitva Duhu Svetomu s prošnjom da bi kruh i vino pretvorio u tijelo i krv Spasiteljevu. U stvari, ovdje je riječ o molitvi koja se zove epikleza i koje u zapadnoj Crkvi uopće nema. Dok su naime rimokatolici jednodušni u tvrdnji da se pretvorba zbiva u trenutku u kojem svećenik izgovara riječi Kristove: “Ovo je moje tijelo”, “Ovo je moja krv”, dotle istočno-pravoslavni misle da uz spomenute riječi treba još epikleza ili da je čak dovoljna samo epikleza.
Ove dvije razlike u
sakramentu Euharistije su veoma važne,
naime, materija kruha (kvasni/beskvasni), i riječi pretvorbe (epikleza/zaziv
Duha vs Isusove riječi), i međuovisne su. Nije stvar samo u kanonima
koji zabranjuju beskvasni kruh, niti u svetopisamskim tekstovima koji
euharistijski kruh uvijek nazivaju artos
(kvasni kruh), a ne azima
(beskvasni); stvar je u teologiji koja stoji iza svega toga, a koja nam ukazuje
na to da je Euharistija nastala izljevom Duha, Pedesetnicom. Pošto je
Euharistija srž Crkve, i pošto se u Crkvi sve zbiva po Duhu, koji i obožuje
čovjeka, i gradi Crkvu i vezuje ju s Bogom, Pravoslavna Crkva upotrebljava
novi, kvasni kruh, kruh koji se koristio i u bogoslužju Starog zavjeta na dan
Pedesetnice, u koji se dogodio izljev Duha i prva Euharistija. Zbog toga se
pretvorba i vrši izljevom tog istog Duha, koji gradi Tijelo Kristovo – i fizičko
u Mariji, i mistično Crkve, i euharistijsko. Ovakva duboka međuovisnost
Euharistije, Crkve, Duha, Pentekosta, Tijela Kristova, i oboženja čovjekova,
čini pravoslavnu Euharistiju specifičnom u odnosu na sve slične kršćanske euharistijske
obrede drugih kršćanskih vjera. Ovo je omogućilo da pravoslavna Euharistija
nikada ne bude svedena samo na komemoriranje Posljednje Večere, Žrtve na Križu,
da izgubi svoju usmjerenost prema Duhu i Budućem svijetu; spriječilo je
također, i različite liturgijske devijacije tipa privatnih misa, misa po
nakanama i slično.
Ovdje
treba reći kako spomenuta epikleza ipak postoji u rimokatoličkoj misi, samo se
njeno pravo značenje izgubilo, i ne smatra se da ona pretvara darove kruha i
vina. Novije rimske euharistijske molitve imaju izravnu epiklezu, npr., druga: „...rosom
Duha svoga posveti ove darove da postanu Tijelo i Krv...“. Međutim, i prva,
tzv. Rimski kanon, koja je jedina postojala sve do II. Vatikanskog koncila, ima
epiklezu, međutim, ta epikleza je, kao i sve zapadne u dalekoj prošlosti, bila
uzlazna, a ne silazna; ona ne govori o tome da Duh pretvara darove kruha i vina
u Tijelo i Krv silaženjem na njih, već njihovim uznošenjem na Nebo: „Ponizno te molimo, svemogući Bože, da ruke
svetoga anđela tvoga prenesu ovo na tvoj nebeski žrtvenik, pred tvoje božansko
veličanstvo, te se svi koji primimo presveto Tijelo i Krv tvoga Sina, kao
pričesnici ove žrtve napunimo svakim nebeskim blagoslovom i milošću.“ Anđeo
koji se u ovoj molitvi spominje nije stvreno duhovno biće, već po drevnoj
ranokršćanskoj terminologiji, Duh Sveti. Međutim, uloga epikleze na Zapadu, kao
što smo rekli, nestala je.
Hvalaaa
OdgovoriIzbrišiZanimljivo..
OdgovoriIzbriši