O RAZLIKAMA IZMEĐU KATOLIČKE I PRAVOSLAVNE CRKVE - 1. DIO

Jedan od najčitanijih katoličkih portala u Hrvatskoj, Bitno.net, je 12.02.2016. objavio tekst pod naslovom: „Bolne rane razlika između Pravoslavne i Katoličke Crkve i put njihova zacjeljenja“. Ispod teksta je potpisan Anto Bilokapić, odnosno „Crkva u svijetu“. Tekst želi katoličkim čitateljima prezentirati razlike između dviju Crkava, međutim, autor pri tome prikazuje učenje Pravoslavne Crkve, u mnogim segmentima, na pogrešan način, a na mnogim mjestima su autorovom prikazu potrebna dodatna objašnjenja. Zbog toga smatramo da je važno na njega reagirati i dati adekvatni odgovor, s obzirom da se radi o ozbiljnom i čitanom portalu, s kojega mnogo ljudi preuzima informacije. Zatim, naš komentar koji je ukazivao na neke nedostatke članka je uklonjen. Sukladno tome, odlučili smo napraviti ovu analizu članka na našoj stranici. Analizu smo radili tako, da je prvo donesen odlomak iz članka (uži tekst), a zatim naš komentar.

                Prije komentiranja treba također upozoriti da je članak izdan u seriji tekstova: „Ključni prijepori u Katoličkoj Crkvi 20. stoljeća“. Nije nam jasno zašto je to tako, kada se ovdje radi o odnosu Katoličke Crkve s drugom vjerskom zajednicom, a ne o unutrašnjem problemu Katoličke Crkve.

Jedna od najvećih i najkobnijih sablazni koja se zbila u krilu kršćanstva jest uzajamno izopćenje koje izrekoše, s rimske strane, papini izaslanici na čelu s kardinalom Humbertom de Silva Candida i s carigradske strane, carigradski patrijarh Mihajlo Cerularije. Tim činom bi formalno izvršen i dokončan već dugo pripreman crkveni raskol, u povijesti poznat kao istočni raskol. Od toga trenutka, tj. od g. 1054. pa nadalje, svaka će Crkva, istočna i zapadna, poći svojim putom, što će stvoriti još hladnije stanje između dviju strana. Ovom nemilom događaju kumovaše kulturne, crkveno-političke, liturgijske, disciplinske i nadasve dogmatske razlike. I upravo te razlike oko kojih se spore dvije strane, dvije teologije ili dvije Crkve, bit će predmet naše obrade. Crkva istočno-pravoslavna i Crkva rimokatolička dva su ogranka koja su izrasla iz jednoga jedincatog debla čije korijenje crpe hranu iz istoga izvora. Stoga, imajući ovu činjenicu u vidu, nije pretjerano reći da je većina dogmi kršćanske vjere zajednička jednoj i drugoj strani. Ipak, veliki spor između tih dviju obitelji istoga stabla postoji u pogledu nauke o izlaženju Duha Svetoga, o primatu rimskog biskupa, o čistilištu i o marijanskim dogmama: Bezgrešnom začeću i Uznesenju na nebo.

                Okvirno, možemo se složiti s ovim uvodnim dijelom. Podjela između kršćana, bilo kakva, jest sablazan, pogotovo između dvije Crkve koje imaju toliko sličnosti, i gotovo tisuću godina zajedništva i zajedničke baštine. Svakako, u raskolu su bile prisutne, pored dogmatskih, i brojne političke i kulturne razlike, koje bi trebalo svakako prepoznavati i otklanjati. Tako da ovom uvodnom dijelu ništa ne zamjeramo, jedino što moramo iskoristiti priliku i upozoriti na jednu jezičnu nedosljednost, koja se često susreće u sličnim radovima. Naime, kada pišemo hrvatskim jezikom, trebali bismo se dosljedno držati normi hrvatskog jezika. Tako ovdje susrećemo ime „Mihajlo Cerularije“. Međutim, oblik imena „Mihajlo“ jest više karakterističan za srpski jezik, dok je u hrvatskome uobičajeno „Mihael“ ili „Mihovil“. Upotreba imena „Mihajlo“ postaje i nedosljedna, ako vidimo da se uz njega stavlja „Cerularije“, što je latinizirani izgovor u stilu hrvatskog jezika (srpski jezik upotrebljava grčku varijantu „Kirularije“). Dakle, ako želimo dosljedno pisati srpski, onda je „Mihajlo Kirularije“. Ako pišemo hrvatski (što bi trebalo), tada je Mihael Cerularije. 

1. Izvori katoličke i pravoslavne teologije

Crkva istočno-pravoslavna, jednako kao i Crkva zapadno-katolička, drži da su izvori božanske objave Sveto pismo i Tradicija.

                Zapravo, Pravoslavna Crkva, za razliku od Katoličke, ne naglašava toliko odvojenost dva izvora Objave. U pravoslavlju glavni izvor Objave jest Predaja, Tradicija, a Sveto Pismo nije ništa drugo nego iskristalizirani dio Predaje, na poseban način nadahnut Duhom Svetim i kanoniziran od strane Crkve. Ono je prvi, glavni i normativni dio Predaje, sveto i božansko, no ipak dio te iste Predaje. Pismo je izniklo iz Crkve, bilo je vrijeme kada ga nije bilo; zato ga Pravoslavna Crkva uvijek smješta u kontekst sv. Predaje. 

a) Sveto pismo

Pravoslavci, kao i katolici, vrlo cijene Sveto pismo i jednodušni su u priznavanju da su sve knjige Novoga zavjeta od Boga nadahnute. U pogledu Staroga zavjeta stvar stoji nešto drukčije. Grci, istina, imaju više-manje isto mišljenje kao i katolici. No, Rusi, Bugari, Srbi i Rumunji ne prihvaćaju cjelovit kanon starozavjetnih knjiga. Oni naime pod utjecajem protestantskih teorija zabacuju takozvane “deuterokanonske” knjige, tj. one koje su proglašene kanonskim, od Boga nadahnutim, nakon što je otklonjena sumnja koja je neko vrijeme postojala u nekim Crkvama.

                Ovaj dio o kanonu Starog zavjeta nikako ne stoji. U ranoj Crkvi, podjednako istočnoj i zapadnoj, bilo je nesuglasica po pitanju ne samo starozavjetnog, već i novozavjetnog kanona. No, Pravoslavna Crkva je ipak tzv. „deuterokanonske“ knjige (i ne samo njih, već i neke koje ni katolici ne priznaju) prihvatila u Bibliju. Dakako da je tijekom stoljeća bilo teologa koji su ih dovodili pod sumnju, i to u kontinuitetu od ranokršćanskih sporova (a ne pod utjecajem protestanata), i da se kod pojedinih naroda događalo da se Biblija prevodi s njemačkog, a njemački protestantski prijevodi nisu imali prevedene deuterokanonske knjige, pa ih dosljedno nisu imali ni pravoslavni; ali tvrditi da pravoslavci kategorički odbacuju te knjige, i to još pod utjecajem protestanata, neće biti točno. Dovoljno je uzeti, npr, knjigu Mudrosti, koja je načitanija starozavjetna knjiga u bogoslužju Pravoslavne Crkve, te Makabejce, koji imaju i svoj blagdan u pravoslavnome kalendaru, a da ne govorimo o citiranosti tih knjiga u svim bogoslužjima i kod ogromne većine Otaca Crkve. Uostalom, zbog navedenog stava o Pismu kao o dijelu Predaje, pitanje striktnog kanona je u neku ruku irelevantno; i oni koji ih ne tiskaju u Biblijama, koriste ih kao dio Predaje. Tako da je svaka usporedba s protestantima promašena.

b) Predaja (tradicija)

Sveta predaja potječe iz istoga božanskog izvora kao i Sveto pismo i k istome cilju smjera. Zato se smatra, zajedno sa Sv. pismom, vrelom i normom naše vjere. Glavni su izvori iz kojih predaja uzima dokaze, prema nauku istočno-pravoslavne i katoličke teologije, sljedeći: simboli vjere, opći sabori i sveti oci. Nadalje treba još istaknuti da pravoslavci daju veliku važnost takozvanim simboličkim knjigama, koje smatraju drugorazrednim izvorima i koje isto, po njihovu mišljenju, sadržavaju istinski nauk njihove vjere.

                Kao što smo rekli, Pismo i Predaja tvore nedjeljivu cjelinu u pravoslavlju. Osim Pisma, kao najvažnijeg dijela Predaje, kao i izvora koje autor ovdje navodi, treba spomenuti također i određene mjesne sabore, potvrđene od strane općih, zatim bogoslužne tekstove, te osobito hagiografiju, na koju su se pravoslavni crkveni Oci redovito pozivali u svim raspravama. 

    Simboli vjere

Simboli označuju zbirku objavljenih vjerskih istina koje su predložene vjernicima sa strane Crkve kao znak njihove vjere, koju trebaju ispovijedati. Istočno-pravoslavni teolozi priznaju samo tri simbola vjere (vjerovanja): simbol nicejsko-carigradski koji je općenito prihvaćen od svih istočno-pravoslavnih teologa, štoviše, ima i onih, kao Mesolares, Dalamas, koji ga drže kao jedinu autentičnu ispovijed vjere; simbol sv. Anastazija ili bolje Pseudo-Anastazija koji Grci smatraju autentičnim samo u grčkoj verziji, dok onu stariju latinsku, na temelju koje je učinjena mlađa grčka verzija odbacuju zbog dodatka Filioque, i simbol sv. Grgura Taumaturga. Zanimljivo je znati da istočno-pravoslavni teolozi ne daju ekumensku vrijednost apostolskom simbolu, nego mu pridaju samo neko posebno i relativno značenje – imenujući ga, kao Dalamas, pseudo-apostolskim simbolom. Na saboru u Firenzi efeški patrijarh Marko, veliki osporavatelj ujedinjenja između istočne i zapadne Crkve, izjavio je čak da istočno-pravoslavna Crkva ne priznaje apostolski simbol.

                Pravoslavlje je u svojoj ranoj fazi priznavalo i poznavalo različite simbole vjere; međutim, zbog opasnosti od krivovjerja, na velikim crkvenim saborima izrađen je po drevnim predlošcima sadašnji nicejsko – carigradski simbol vjere, koji važi kao univerzalni, slobodan od zabluda i nepromjenjivi izričaj kršćanske vjere. Naravno da pravoslavni pored toga priznaju i lokalne simbole, ukoliko su u skladu s nicejsko – carigradskim, osobito Atanazijev (a ne Anastazijev, kako se omaklo autoru), ali univerzalnu i nepromjenjivu normu predstavlja nicejsko – carigradski. Dosljedno tome, sv. Marko Efeški priznaje tzv. Apostolski simbol vjere (apostolsko vjerovanje) kao lokalni simbol rimske Crkve, ali mu odriče apostolsko porijeklo (u smislu da su ga sastavili apostoli osobno i vlastoručno), koje on dakako i nema, to danas više ni katolici ne tvrde (moguće da je u svojoj reakciji bio potaknut predajom kako su apostolsko vjerovanje sastavili sami apostoli u Jeruzalemu, prije nego što su se razišli – 12 apostola = 12 članaka vjerovanja).

 

  Opći sabori

Pravoslavci se ne slažu s katolicima u pogledu broja održanih sabora. Općenito oni priznaju samo prvih sedam, koji su se održali u vremenu kada su istočna i zapadna Crkva živjele u jedinstvu. No postoji također pokoji istočno-pravoslavni teolog koji odstupa od ovoga broja. Tako neki grčki i ruski teolozi smatraju trulski sabor ekumenskim, nazivajući ga peto-šesti, jer su na njemu upotpunjene odluke V. i VI. ekumenskog.

                Pravoslavni prvih sedam sabora nazivaju ekumenskim, ili sveopćim, „vaseljenskim“, rekli bi Srbi, ali to nipošto ne znači da je saborni rad Pravoslavne Crkve stao na njima. Oni nose taj naslov, ne zbog toga što bi bili nekakva redovita vrhovna institucija, niti zato jer su predstavljali sve biskupe svijeta, već zato što učenje doneseno na njima ima sveopći, univerzalni karakter. Na prvih sedam velikih sabora definirane su temeljne i nepromjenjive istine kršćanstva – Božje Trojstvo i Jedinstvo, Bogočovještvo Kristovo, štovanje ikona itd. Možemo slobodno reći, da svaka crkvena nauka nakon ovih prvih sedam sabora predstavlja samo razradu i tumačenje njihovih učenja i pravila. Zbog toga će ovi sabori uvijek biti ispred drugih. Međutim, saborovanje se u Pravoslavnoj Crkvi nastavilo i dalje, sjetimo se samo Focijevog sabora, kojega mnogi i nazivaju sveopćim, pa palamističkih sabora 14. st., pa sabora u Jašiju i Jeruzalemu u 17. st., zatim brojnih svepravoslavnih sinoda održanih do danas. Međutim, nijedan se od tih sabora po težini materije ne može usporediti s prvih sedam, koji su zacrtali pravoslavlje kao takvo. Zbog toga imaju ovakav status u Crkvi, a ne zato što bi pravoslavlje zastalo u svom razvoju u 8. st.

                Trulski sabor jest ekumenski, ali samo zato jer se smatra kanonskom nadopunom petog i šestog sabora, odnosno produženim zasjedanjem ovih; čini moralno jedinstvo s njima i nikada se ne računa kao posebni sabor. 

    Sveti oci

Neke veće i bitne razlike između istočno-pravoslavnih i katolika oko pitanja svetih otaca ne mogu se uočiti. U jednih i drugih oci imaju odlučujuću ulogu. Na općim saborima jednako se hvale i grčki i latinski. Ipak u svojim dokaznim postupcima istočno-pravoslavni teolozi radije se služe grčkim ocima. Tako postupajući, oni ipak nikada ne zabacuju latinske oce. Najviše citirani oci su: sv. Anastazije, tri Kapadočanina, sv. Ivan Krizostom i sv. Maksim Ispovjednik.

Točno, osim što je Atanazije, a ne Anastazije. Treba samo dodati da za pravoslavne razdoblje svetih otaca ne završava u nekom povijesnom trenutku. Na Zapadu se naime smatra da period svetih otaca završava na Zapadu u 7.st., a na Istoku u 8./9. st. Zato Katolička Crkva autoritete nakon tog vremena naziva crkvenim naučiteljima. Na pravoslavnom Istoku te razlike nema, za pravoslavne razdoblje svetih otaca traje i danas, i nikada neće prestati.

  

 Simboličke knjige

Kao drugorazredni izvori u istočno-pravoslavnoj teologiji smatraju se tzv. Simboličke knjige, koje nisu ništa drugo nego ispovijest vjere što su je sastavili uvaženi dostojanstvenici istočno-pravoslavne Crkve i u kojima izlažu potanko nauk svoje vjere. Neke od ovih ispovijedi imaju općenitu vrijednost i kao takve su prihvaćene od svih istočno-pravoslavnih Crkava. Druge pak imaju samo zasebno značenje i vrijede za pojedine istočno-pravoslavne Crkve. Među simboličke knjige s općenitim značenjem ubrajaju se one koje sastaviše Petar Moghila, kijevski metropolit i Dositej, jeruzalemski patrijarh. Ima ispovijedi ili, bolje, simboličkih knjiga koje vrijede samo za pojedine istočno-pravoslavne Crkve. Tako Filaretov katekizam vrijedi kao ispovijed vjere samo za Rusku pravoslavnu Crkvu, dok se ispovijed vjere Genadija carigradskog patrijarha i odgovor tibinskim teolozima Germana II. također carigradskog patrijarha smatraju simboličkim knjigama samo u Grčkoj pravoslavnoj Crkvi.

                Ovome dijelu teksta se nema što posebno prigovoriti, s tim da treba naglasiti kako je pravoslavna vjera jedinstvena, vjerski nauk jedinstven, te i tvrdnju o općoj ili mjesnoj vrijednosti simboličkih knjiga treba shvatiti uvjetno, tj, to ne predstavlja razlike u vjeri između pojedinih Crkava, već eventualno teološke interpretacije.