MOLITVA SV. EFREMA SIRIJSKOG ZA VRIJEME POSTA

               

 Od svih himana i molitava za vrijeme posta, jedna se kratka molitva može označiti kao molitva posta. Predaja je pripisuje jednom od velikih učitelja duhovnog života – sv. Efremu Sirijskom. Evo njenog teksta:

                Gospode i Gospodaru moga života!

                Ne daj mi duha lijenosti,

                Tuge, požude i praznorječivosti!

                Daruj meni, sluzi Svome, duh čistoće,

                Poniznosti, trpljenja i ljubavi.

                Da, Gospodine Care, daj mi da uočim svoje

                Grijehe i da ne osuđujem svoga brata,

                Jer si blagoslovljen u vjekove vjekova. Amen.

                Ova se molitva čita dva puta na kraju svake službe u postu od ponedjeljka do petka (ne subotom i nedjeljom, jer, kako ćemo kasnije vidjeti, službe u ove dane nisu po obrascu posnih službi). Kod prvog čitanja, klanja se poslije svake molbe. Tada se svi klanjamo dvanaest puta govoreći: „Bože, očisti me grešnog“. Cijela molitva se ponavlja s jednim klanjanjem na kraju.

                Zašto ova kratka i jednostavna molitva zauzima tako važan položaj u cjelokupnom bogoslužju za vrijeme posta? Zato što na jedinstven način nabraja sve negativne i pozitivne elemente pokajanja, oblikuje, da se tako izrazimo, „podsjetnik“, za naš individualni podvig u postu. Podvig je usmjeren najprije u pravcu oslobođenja od nekih osnovnih duhovnih bolesti koje formiraju naš život, i onemogućavaju nam da se počnemo okretati prema Bogu.

                Osnovna bolest je „ispraznost“ (lijenost). To je ona čudna lijenost i pasivnost cjelokupnog bića, koja nas stalno uvjerava da je promjena nemoguća, pa stoga i nepoželjna. U stvari, to je duboko ukorijenjena sumnja, koja na svaki duhovni izazov odgovara ;čemu, radi čega?“ i čini od našeg života užasnu duhovnu pustoš. To je korijen svakog grijeha, jer truje duhovnu energiju u samom njenom korijenu.

                Rezultat takve lijenosti – „ispraznosti“ je „uninije“ – tuga. To je stanje očaja, malodušnosti, koje su svi Oci duhovnosti smatrali kao najveću opasnost za dušu. Malodušnost je nemogućnost da čovjek vidi bilo kakvo dobro i bilo što pozitivno. To je svođenje svijeta na negativizam i pesimizam. To je demonska sila u nama, jer je đavao u svojoj osnovi lažljivac. On čovjeku laže o Bogu i o svijetu; on ispunjava život tamom i negacijom. „Uninije“ je samoubojstvo duše, jer ako obuzme čovjeka, on je apsolutno nesposoban vidjeti svjetlost i željeti je.

                „Ljubonačalije“ – požuda! Ma koliko izgledalo čudno, „ispraznost“ i „tuga“ ispunjavaju naš život požudom. Obezvrjeđivanjem cjelokupnog stava prema životu, čineći život besmislenim i praznim, „ispraznost“ i „tuga“ prisiljavaju nas da tražimo kompenzaciju u korijenito pogrešnom stavu u odnosu na druge osobe. Ako moj život nije orijentiran prema Bogu, nije usmjeren na vječne vrijednosti, on će neizbježno postati sebičan i egocentričan, a to znači da će sva druga bića postati sredstvo za zadovoljenje moje sebičnosti. Ako Bog nije Gospod i Gospodar moga života, tada ja postajem gospodar i gospod – apsolutni centar svoga vlastitog svijeta, i sve počinjem vrednovati u terminima svojih potreba, svojih ideja, svojih želja, i svojih procjena. Požuda je na taj način najosnovnija izopačenost u odnosu prema drugim bićima, traženje načina da mi se ona podčine. Ona nije bezuvjetno izražena u stvarnoj pobudi da se vlada, da se dominira nad „drugima“. Ona se može ispoljiti u indiferentnosti, omalovažavanju, nezainteresiranosti, bezobzirnosti i nepoštovanju. To je zaista „ispraznost“ i „tuga“ uperena ovog puta protiv drugih; ona upotpunjava duhovno samoubojstvo s duhovnim ubojstvom.

                Najzad „praznorječje“. Jedino je čovjek, od svih stvorenja, obdaren darom govora. Svi Oci vide u tome „pečat“ slike Božje u čovjeku, jer se sam Bog otkrio kao Riječ. Ali, riječ kao vrhovni dar je istovremeno i vrhovna opasnost. Budući osnovnim izrazom čovjeka, sredstvom njegovog osmišljavanja, govor je iz istog razloga i sredstvo njegovog pada i samorazaranja, prijevare i grijeha. Riječ spašava i riječ ubija. Riječ nadahnjuje i riječ truje. Riječ je oruđe istine i demonske laži. Imajući krajnje pozitivnu silu, ona ima i užasno negativnu snagu. Ona zaista stvara pozitivno ili negativno. Kada odstupi od svog božanskog porijekla i svrhe, riječ postaje „prazna“. Ona neminovno uvjetuje lijenost, požudu, očaj, a život preokreće u pakao. Ona postaje samom silom grijeha.

                Ovo su četiri negativna uvjeta pokajanja. Oni su prepreke koje treba savladati. Ali, jedino ih sam Bog može ukloniti. Prema tome, prvi dio molitve posta jest krik iz dubine ljudske bespomoćnosti. Zatim se molitva kreće u pravcu pozitivnih ciljeva pokajanja, a ima ih opet četiri.

                Čistoća, celomudrije! Ako se ovaj izraz ne svede samo na njegovo seksualno obilježje, a to se pogrešno veoma često čini, čistoća se razumijeva kao pozitivna suprotnost „ispraznosti“. Točan i potpun prijevod grčkog „sofrosini“ i crkvenoslavenskog „celomudrije“ trebao bi biti „čistoća umovanja“. Lijenost je, prije svega, rasipanje, traćenje, raspuštenost – skrhanost naše vizije i energije, nesposobnost da sagledamo cjelinu. Njezina točna suprotnost je cjelovitost. Ako obično pod čistoćom zamišljamo vrlinu suprotnu seksualnoj raspuštenosti to je zbog toga što se slabi karakter našeg postojanja nigdje bolje ne iskazuje nego u seksualnoj požudi – otuđenju tijela od života i kontrole duha. Krist je u nama obnovio cjelovitost, u nama je uspostavio istinito mjerilo vrijednosti i ponovno nas vratio Bogu.

                Prvi i najdivniji plod ove cjelovitosti ili čistoće je poniznost. O njoj smo već govorili. Ona, iznad svega drugog, predstavlja pobjedu istine u nama, odstranjivanje svake laži, sagledavanje i prihvaćanje stvari onakvih kakve su, a samim time sagledavanje Božje veličanstvenosti, dobrote i ljubavi u svemu. Stoga je rečeno da je Bog milostiv poniznima i da se protivi oholima.

                Prirodni pratitelji strpljenja su čistoća i poniznost. „Prirodni“ ili „pali“ čovjek je nestrpljiv. Slijep u odnosu na samog sebe, on je brz da sudi i osuđuje drugog. Pošto je njegovo znanje o svemu krnje, nepotpuno i iskrivljeno, on sve mjeri prema vlastitom ukusu i idejama. Indiferentan prema svakome izuzev prema samome sebi, on želi da mu život bude uspješan, ovdje na zemlji i to odmah. A strpljenje je božanska vrlina. Bog je strpljiv ne stoga što je „blag“ već zato što sagledava dubinu svega što postoji, što je Njemu otvorena nutarnja realnost stvari, koju, u našoj sljepoći, mi ne možemo vidjeti. Što bliže prilazimo Bogu, postajemo sve strpljiviji, i tada se u nama sve više odražava bezgranično poštovanje prema svim bićima, a to je već božanska osobina.

                Najzad kruna i plod svih vrlina, svakog rasta i napora, jest ljubav – ona ljubav koju, kako smo već rekli, može jedino Bog podariti. To je dar koji je cilj i svrha svih duhovnih priprema i prakse.

                Sve je sabrano i obuhvaćeno završnim dijelom molitve. Molimo „da uočimo svoje grijehe i da ne osuđujemo svoga brata“. Ali postoji jedna opasnost: oholost. Oholost je izvor zla, a sve zlo je oholost. Pa ipak, nije dovoljno samo uočiti svoje grijehe. Čak se i ova očigledna vrlina može preokrenuti u oholost. Duhovni spisi su puni opomena upućenih protiv suptilnih oblika pseudopobožnosti koja, pod plaštom poniznosti i samoosuđivanja može odvesti u pravu demonsku oholost. Kada „uvidimo vlastite pogreške“ i „ne osuđujemo svoju braću“, kada se, drugim riječima, čistoća, poniznost, strpljenje i ljubav u nama slijevaju u jednu cjelinu, tada i samo tada biva u nama uništen najveći neprijatelj, naime, oholost.

                Klanjamo se poslije svake molbe. Klanjanja nisu ograničena samo na molitvu sv. Efrema Sirijskog. Ona sačinjavaju jednu od specifičnih karakteristika cjelokupnog posnog bogoslužja. Ali u molitvi sv. Efrema je značenje klanjanja najbolje izraženo. U dugom i teškom naporu duhovne obnove, Crkva ne pravi razliku između duše i tijela. Cijeli čovjek je otpao od Boga. Cijeli čovjek treba biti obnovljen, cijeli se čovjek treba vratiti Bogu. Katastrofa grijeha i leti do prevlasti tjelesnosti – životinje, neracionalnog i požude u nama – nad duhovnim i božanskim. Međutim, samo tijelo je uzvišeno, tijelo je sveto. Ono je toliko sveto da je i sam Bog „postao čovjek“. Prema tome, nije tijelo prezreno ili zanemareno u odnosu na pokajanje i spasenje. Ono je obnovljeno i vraćene su mu njegove osnovne funkcije: da se preko njega izrazi život duha i da bude hram neprocjenjive ljudske duše. Kršćanski asketizam je borba, ne protiv tijela, nego za tijelo. Iz ovog razloga kaje se cijeli čovjek – duša i tijelo. Tijelo sudjeluje u molitvi duše baš kao što se i duša moli kroz tijelo i u tijelu. Klanjanja su „psihosomatski“ znak pokajanja, poniznosti, oboženja i pokornosti. Ona su posni ritual par excellence.