Fenomen tzv. „Hrvatske Pravoslavne Crkve“

                   U našem nizu pravoslavnih tema kojima se bavimo, o nedavno pojavljenom fenomenu tzv. „Hrvatske Pravoslavne Crkve“ (HPC), nisam namjeravao pisati. Međutim, pošto raste interes javnosti za nju, pošto ista izaziva razne kontroverze u društvu, a nitko joj u medijima ne pristupa sa teoloških, vjerskih i crkvenih pozicija (što masovno izaziva kriva tumačenja), odlučio sam se pozabaviti njome. Izložit ćemo problematiku sa čisto crkvenih i teoloških gledišta. To bi nas jedino i trebalo zanimati, pošto je Crkva kao takva, stvarnost sa nadnaravnim temeljima, usmjerena na Boga i onaj svijet.

                Ideja HPC je u Hrvatskoj, osim povremenih glasova neznatnog broja pojedinaca, bila nepoznata do prije par godina, kada se sa njom krenulo u Zadru, osnivanjem udruge hrvatskih pravoslavnih vjernika. Ova udruga je dakle trebala biti građanska udruga, koja bi okupljala one pravoslavce koji se nacionalno osjećaju Hrvatima, kao i pripadnicima ostalih nacionalnosti, a koja bi imala tendenciju da preraste u hrvatsku nacionalnu pravoslavnu Crkvu, koja bi pokrivala teritorij RH, i valjda, istisnula postojeću Srpsku Pravoslavnu Crkvu (SPC). Iako se rečena udruga pozivala na 11 000 Hrvata-pravoslavaca, koji su se tako izjasnili na popisu stanovništva 2001., te njih 16 647 izjašnjenih na popisu 2011. godine, nikada nije u javnost izišla sa konkretnim brojem svojih članova, te ne znamo koliki je realni broj zainteresiranih i angažiranih ljudi u tome. Usprkos kontaktima sa raznim vjerskim zajednicama koje su udruzi trebale osigurati svećenstvo, obrede i vjerski život (raskolnička „Makedonska Pravoslavna Crkva“, Bugarska Pravoslavna Crkva, tzv. „Crnogorska Pravoslavna Crkva“, neke ruske „istinopravoslavne“ sekte, itd.), udruga nikada nije uspjela zaživjeti kao vjerska zajednica; sve je ostalo na njenoj registraciji, web-portalu, i ideji koju je propagirala u medijima.

                Iz rada udruge izišle su dvije nove organizacije, koje imaju određeni vjerski život, a obje sebe nazivaju HPC. Jednoj na čelu stoji Andrija Škulić, bivši rimokatolik nejasne biografije, koji djeluje s potporom neke skupine iz Grčke, a drugoj Aleksandar Ivanov, bivši bugarski svećenik, koji djeluje pod patronatom neke tzv. „Europske pravoslavne crkve“ iz Pariza. Nije poznato koliko obje imaju sljedbenika, no čini se, iz njihovih izjava i fotografija, da se još uvijek radi samo o pojedincima i desecima. Zna se da su u međusobnom rivalstvu, i da obje udruga iz koje su nastali proziva zbog prevara. Dakle, imamo danas te tri međusobno posvađane skupine malobrojnih pojedinaca od kojih svaka pretendira biti „Hrvatska Pravoslavna Crkva“.

                Iz svega ovoga vidimo da ovdje nikakve HPC nema, niti je u vjerskom smislu može biti. Jer, moramo znati, da bez obzira na neovisnost, djelomičnu ili potpunu, mjesnih pravoslavnih Crkava, ipak sve one tvore jednu jedinstvenu Pravoslavnu Crkvu. To jedinstvo čine ne jedinstvena vrhovna vlast, već potpuno zajedništvo vjere, sakramenata i kanona (crkvenog prava). Dakle, sve pravoslavne Crkve ispovijedaju jednu vjeru, jedan te isti vjerski nauk, na osnovu toga ulaze u sakramentalno zajedništvo, tj, pričešćuju se od jednog te istog Tijela i Krvi Kristove, isti Duh Sveti struji kroz sve, čineći ih jedinstvenim Tijelom, Tijelom Kristovim, te na osnovu ovog liturgijskog, euharistijskog, sakramentalnog, karizmatsko-pentekostnog zajedništva nastaje i kanonsko zajedništvo, tj, obitelj Crkava kanonski (crkvenopravno) uređenih odnosa. Ova tri elementa idu ovim redoslijedom, u potpunosti su međuovisna i neophodna su za postojanje pravoslavlja kao takvog. Pravoslavna Crkva za sebe također ispovijeda da je Jedna, Sveta, Katolička (Saborna, Katoličanska, Sveopća, Univerzalna) i Apostolska. Naglašavamo, pravoslavlje nije protestantizam, gdje svaki nadareniji propovijednik može okupiti par sljedbenika i formirati novu denominaciju koja automatski postaje ravnopravna sa ostalima. Onaj tko nije u potpunom zajedništvu vjere, sakramenata i kanona sa ostalim pravoslavnim Crkvama, nije pravoslavan.

                Tu je, dakle, osnovni problem svih ovdašnjih tzv. „HPC“. Nejasno je kakvu točno vjeru ispovijedaju, pošto vidimo da su im na čelu pripadnici nepravoslavnih vjera, ljudi pod crkvenim kaznama, itd. Nisu u zajednici sakramenata, niti u kanonskom zajedništvu sa pravoslavljem. Uopće, apsurdno je da jednu mjesnu pravoslavnu Crkvu pokušavaju osnovati ljudi drugih, nepravoslavnih vjera, bivši svećenici koje je njihova Crkva „raščinila“, tj, lišila svećeništva. Potpuno je neumjesno da se pravoslavnima nazivaju ljudi koji se ne mogu ispovijediti i pričestiti niti u jednoj pravoslavnoj crkvi na svijetu, a nezamislivo je da takvi govore uime Pravoslavne Crkve i određuju njen unutarnji ustroj. Oni nemaju poslanje od Pravoslavne Crkve, i nisu njeni članovi.

                Osnivanje novih autokefalnih (samostalnih) mjesnih Crkava u nadležnosti je Pravoslavne Crkve, a ne drugih vjera, politike, i pojedinaca sa tko zna kakvim ciljevima. Ovakvi pokušaji su usporedivi sa pokušajima da netko pravoslavan, ili neki protestant, pokuša promijeniti unutrašnju strukturu Katoličke Crkve. Usporedivi su sa slučajevima gdje su starokatolici u RH pokušavali ući u prostor djelovanja rimokatoličkih svećenika. Zato se ovakvi pokušaji kose ne samo sa vjerom, već i sa nekim općeljudskim normama ponašanja, koje nam kazuju da ne glumimo nešto što nismo, da se ne smijemo lažno predstavljati, i uzurpirati nešto što nam ne pripada. Ipak, vjerska dimenzija je najvažnija, jer bez zajedništva sa Kristovom Crkvom, Tijelom Kristovim, Crkvom Pravoslavnom, nema Duha Svetoga, kojega Bog izlijeva kroz istu-a bez Duha Svetoga nema ni valjanih sakramenata, ni vjere, ni zajedništva sa Bogom, ukratko, ni vječnog spasenja. Netko se može zvati pravoslavnim koliko god želi, pustiti bradu, naučiti pjevati, nabaviti mantiju, nakititi se gomilom prsnih križeva i medalja, ali on se ne može pričestiti niti u jednoj pravoslavnoj crkvi na svijetu, što znači da Duha Svetoga nema, što znači da njegovi sakramenti zapravo i nisu sakramenti, već izvanjski rituali bez duhovnog sadržaja, njegova euharistija obični kruh i vino, u kojemu Kristove Prisutnosti nema.

                Osim što nema mjesne pravoslavne Crkve bez ovoga zajedništva, i osim što je ne mogu osnivati ljudi koji nisu članovi Pravoslavne Crkve, nemoguće je istu osnivati bez pravih, rekli bi katolici „pastoralnih“ razloga. Drugim riječima, čisto politički motivi ne mogu biti valjani razlog osnivanja nove Crkve. Ne može netko reći: hrvatski Srbi su zapravo Hrvati ili Vlasi srbizirani u ne znam kojem stoljeću, pa ih treba ponovno pretvoriti u Hrvate uz pomoć Crkve. Sve kada bi to bilo istina (a nije), to nije valjani razlog za ovakvo poigravanje sa svetinjom, a apsurdno je uopće u modernoj, demokratskoj, sekularnoj državi nekome na silu mijenjati nacionalnost i određivati koja vjera smije postojati. Nove pravoslavne Crkve može biti tamo gdje se za to javlja potreba, gdje postoji određeni teritorij sa određenom skupinom stanovništva, velike brojnosti, koja je i duhovno zrela, i materijalno sposobna za samostalno uzdržavanje, koja se već isprofilirala kao čvrsta zajednica sa jasnom kolektivnom sviješću, i sa kompletnom hijerarhijom, monaštvom, i vlastitom tradicijom. Npr, za autonomnu Crkvu su potrebna barem tri biskupa, a za skroz autokefalnu čak njih dvanaest. Ničega toga u Hrvatskoj nema, osim 10 000-15 000 ljudi koji su se prigodno izjasnili Hrvatima –pravoslavcima, a pitanje koliko ih uopće zanima i sama vjera, a kamoli angažman oko HPC, koji niti su umreženi, niti imaju svijest, tradiciju, i pitanje znaju li uopće da se ove tri skupine pozivaju na njih.

                Povezano sa time, treba ukazati na jednu neistinu koja se neprekidno provlači kroz medije, a koja je maltene postala dogma u hrvatskoj javnosti: to je tvrdnja da svaka suverena država mora imati svoju mjesnu pravoslavnu Crkvu, da je takvo pravilo u pravoslavlju. Podvlačimo, to nije istina. Niti u Svetom Pismu, niti u kanonima Crkve, niti u Predaji, nema apsolutno nikakvog povezivanja crkvenosti sa državom ili nacijom (ovo zadnje je osuđeno kao hereza-etnofiletizam), niti postoji ikakva pravna odredba koja bi na to ukazivala. To što je u najnovije vrijeme, osobito na Balkanu, dolazilo do pojava da se neka Crkva u većoj ili manjoj mjeri vezala uz neku državu ili narodnost, jest vremenita povijesna okolnost, a ne pravilo Pravoslavne Crkve. Nije istina da svugdje u svijetu svaka država ima svoju Crkvu. Drevne patrijaršije (Carigrad, Aleksandrija, Antiohija i Jeruzalem) se prostiru na teritorijima više država i pokrivaju razne nacije, skoro pola Grčke nije pod jurisdikcijom grčke Crkve, Bjelorusija i Moldavija su pod ruskom Crkvom i ne vide apsolutno nikakav problem u tome, i pitanje velikog dijela svijeta po stvari jurisdikcije tek treba riješiti. Dakle, ne treba nešto predstavljati kao pravoslavnu normu ili praksu, ako to nije pravoslavna norma ili praksa.

                Druga velika neistina jest ta, da HPC ima dugačku tradiciju u hrvatskome narodu. Ja se slažem da je hrvatski narod bio pravoslavan u cijelosti-prije raskola dviju Crkava. Ali, od velikog raskola, jedini nositelj pravoslavlja na ovim prostorima su bili Srbi, i srpska Crkva. Ako je SPC u određenim periodima bila i ugašena, srpski karakter se nije gasio, nije se prekidala sukcesija, niti kontinuitet sa SPC. Karlovačka mitropolija, na koju se rado pozivaju kao primjer autokefalne Crkve na području većeg dijela Hrvatske i južne Ugarske, bila je u potpunosti srpska, osnovana od srpskog klera, i sa jasnim srpskim karakterom, i sviješću da je sljednik SPC-modernim riječnikom, „SPC u egzilu“. Jedini slučaj kada je osnovana HPC, bio je drugi svjetski rat, no, svakome je jasno da Pavelićeva HPC nije imala veze sa pravoslavljem.

                Ono što pravoslavlju treba u današnjoj Hrvatskoj, to je svakako duhovna obnova i kršćanski vjernički angažman, preporod vjere na ovim prostorima, kako bi ona uopće imala budućnost, i kako bi doprinijela kršćanskom ozračju u hrvatskome društvu. Političkim špekulacijama i crkvenom anarhijom to se neće postići, osim što će se dugoročno naštetiti vjeri kao takvoj. Kršćanstvo u Hrvatskoj ima veliki problem, i katoličko i pravoslavno, sa politkom, i srpskom i hrvatskom, obje često puta manipuliraju vjerom u svoje svrhe. Vrijeme je da iskreni kršćani tome kažu jednom zasvagda dosta, da već jednom prestane silovanje religije od strane politke na ovim prostorima, i omogući se iskrenim ljudima svih vjera nesmetan vjerski život.