Stav prema papi i ekumenizam

           

Pred kratko vrijeme sam na facebooku bio upućen na jednu sliku koju je postavio profil „Istina je samo jedna-vladika Artemije“. Na toj slici, pored fotografije bivšeg vladike Artemija, nalaze se citirane njegove riječi: „Papa kao vjerski poglavar ne može doći, jer je on heretik i sektaš, a želja da se približimo njemu je izdaja pravoslavlja“. Ove riječi su očito izgovorene u kontekstu eventualnog papinog posjeta Srbiji, oko čega su se lomila mnoga koplja, a do kojega ipak nije došlo; međutim, na osnovu njih možemo pokušati analizirati: kakav je zapravo stav pravoslavlja prema papi, prema rimokatoličanstvu i ekumenizmu sa ostalim kršćanima? Svjestan sam da je ovo jedna zahtjevna tema, koja se ne da jednostavno svesti na jedan članak; potrebna bi bila cijela knjiga o tome. Ipak, koliko skromne mogućnosti dozvoljavaju, pokušat ćemo izvući neke bitne postavke i jasno ih izložiti.

            Na početku, želim jasno naglasiti da se autor ovih redaka jasno i otvoreno distancira od samog Artemija i pokreta koji je on osnovao. Autor ovih redaka na našim prostorima priznaje samo i isključivo kanonsku Srpsku Pravoslavnu Crkvu, sa njenim zakonitim episkopima, arhijerejskim saborom, sinodom i patrijarhom, i bilo što drugo, što bi izlazilo iz ovih okvira, on ne priznaje, bilo da se radi o raskolnicima, pseudopravoslavnim organizacijama, ili o pokretima poput Artemijevog. Ovime ne ulazim u ocjenu samoga Artemija, njegovog lika i djela, on nije predmet ovoga članka. Zato, nas ovdje ne zanima mišljenje niti Artemija, niti bilo kojeg drugog teologa: nas zanima mišljenje Crkve, odnosno, Duha Svetoga koji preko nje govori.

            Temeljna postavka kršćanstva, oko koje se svi slažemo, jest ta, da postoji samo jedan Bog, jedini i trojedini. Taj jedini Bog je uzrok svega što postoji, i sve ovisi o Njemu. Posljedično, svaki grijeh jest otpad, kidanje zajedništva sa tim jednim jedinim Trojedinim Bogom, i spasenje svakog pojedinog čovjeka se ostvaruje isključivo zajedništvom sa dotičnim Bogom. Tvrditi bilo što drugo osim ovoga, značilo bi zanijekati vjeru u jedinoga Boga, Stvoritelja i Uzdržavatelja, Početak i Cilj svega što postoji.

            Ako vjerujemo u takvoga Boga, onda također, prirodno, vjerujemo da postoji i samo jedna Istina koja izvire iz Njega. Ne mogu postojati dvije, tri, pet, ili milijun „istina“; Istina može biti samo jedna, jer izvire iz Jednoga pravoga Boga. Također, taj Bog je izvor i jedinstvene Ljubavi. Jer, svatko tko želi tog Boga, mora ući u zajedništvo ljubavi sa Njime, pošto On nije apstrakcija, nego ličnost. Zato, posve je jasno i logično, da svi koji ulaze u zajedništvo sa tim Bogom, moraju isto zajedništvo ljubavi njegovati i među sobom. Nitko ne može ljubiti Boga, a ne biti u zajedništvu sa drugom osobom koja teži istome takvome zajedništvu sa Bogom. Stoga, sve osobe, koje žele spasenje i zajedništvo sa Bogom, moraju biti u međusobnom zajedništvu Istine i Ljubavi. To zajedništvo nije nešto nevidljivo, ili skriveno; naprotiv, kako se po riječima apostola Jakova, „vjera dokazuje djelima“, tako se ovo zajedništvo mora dokazati na vidljivi način, kroz vidljivi način zajedništva.

            Ovdje sada dolazimo do pojma Crkve: ona okuplja različite pojedince, iz različitih naroda i rasa, koji u njoj ostvaruju izvorno zajedništvo sa Bogom. Ona dakle, predstavlja konkretnu, vidljivu zajednicu prave Istine i prave Ljubavi, koja sve ljude ujedinjuje oko Jednoga Boga. Ona to čini kroz Isusa Krista: On, pravi Bog i pravi čovjek, u svojoj osobi objedinjuje ljudsko i božansko. On je jedini razlomio pregradu koja je još od izgona Adama iz raja dijelila Boga i čovjeka, i zato je jedino po Njemu moguć put k Bogu. Zato, preko Njega i idu svi darovi Boga čovjeku, a naročito dar Duha Svetoga, koji najposlije i izgrađuje Crkvu-Tijelo Kristovo. Jer, tko sve te različite ljude, koji žele jedinstvo sa Bogom u Crkvi, jednoj Istini i Ljubavi, objedinjuje u jedno? Duh, jer, pošto svaki član Crkve istoga Duha prima, isti taj Duh tvori nevidljive niti između pojedinih članova međusobno i prema Bogu, niti kojih su oni izvan Crkve lišeni.

            Iz ovih fundamentalnih teoloških istina je posve jasno i razumljivo, da na ovome svijetu može postojati samo jedna kršćanska zajednica koja se može i smije zvati pravom Kristovom Crkvom, Jednom, Svetom, Katoličkom/Katoličanskom/Sabornom i Apostolskom. U protivnom, ili bi postojalo više bogova, od kojih bi svaki stvarao svoju „crkvu“, ili bi jedini Bog bio neki shizofrenik, koji bi ljude držao u više različitih „istina“, van jedinstvene zajednice Ljubavi. Jedan Bog, jedan Krist, jedan Duh, jedna Istina, jedna Ljubav i jedna Crkva. Pravoslavna Crkva vjeruje da je baš ona ta jedina Crkva

            Gdje je onda ovdje rimski papa? Rimski papa je osoba koja se nalazi van jedinstva ove jedne Crkve-Tijela Kristova, Crkve pravoslavne. On se ne može ispovjediti niti pričestiti niti u jednome pravoslavnome hramu, niti kod zadnjeg pravoslavnog svećenika u najzabitijem selu. Ako ne može sudjelovati u ovim najvažnijim činima Crkve, onda se nalazi van Crkve, a to ne znači van neke ljudske zajednice, nego van Tijela Kristova, van zajednice Duha Svetoga. On ne njeguje zajednicu sa ostalim ljudima koji njeguju zajednicu sa jedinim Bogom kroz Krista u Duhu. Ako ne njeguje zajednicu sa ljudima koji su u zajednici sa Bogom, onda, logično, nije ni u zajednici sa Bogom. Zašto? Zato što se ne nalazi u zajedništvu Istine koja proizlazi od jednoga Boga. Zajednica kojoj je on na čelu, odstupila je u cijelom nizu dogmi i teoloških načela od dotične Istine. Zato je i izgubila zajedništvo Tijela Kristova, prekinula nevidljivu nit Duha koja ih je spajala sa priznavaocima Istine i onima koji su u zajedništvu sa Bogom. Zato, koliko god riječi „heretik i sektaš“ djelovale uvredljivo, svaki se pravoslavni kršćanin mora zapitati: može li se papa pričestiti u crkvi, kao što se pričešćuje obično pravoslavno dijete? Ako ne može, onda je on van Crkve, van spasenja, van zajednice sa Bogom. Bez obzira koliko njegova Crkva bila moćna, brojna, bogata i utjecajna-znamo iz Biblije da pravo kršćanstvo uvijek čini „malo stado“ i to „posljednjih koji će biti prvi“. Alternativa ovome je, ili da nema jedne prave Crkve (a u tom slučaju, kao što smo vidjeli, nema ni jednoga pravoga Boga), ili Pravoslavna Crkva nije prava Crkva. Drugim riječima, papa se i nalazi u stanju hereze i sektaštva (raskola).

            Kakav onda stav treba zauzeti pravoslavni kršćanin prema njemu? Svakako, treba ga poštivati kao čovjeka, kao oskvrnutu sliku Božju, koja se nalazi u dušepogubnom stanju. Treba moliti za njegovo pokajanje i spasenje. Ne smije gajiti mržnju, ali se ne smije uzoholiti zbog svoga stanja pripadnosti pravoj Crkvi, jer znamo da je oholost neprijatelj i najpobožnijih kršćana. U nikojem slučaju ne smije gledati u njemu zakonitog crkvenog poglavara-zato su neshvatljivi pravoslavni crkveni ljudi i teolozi, koji će mu poljubiti ruku-kako član prave Crkve, još k tome i nasljednik apostola, može ljubiti ruku (a to se čini većemu od sebe), osobi koja se nalazi van zajedništva Duha Svetoga, i van Tijela Kristova? Kako usne koje primaju Tijelo i Krv Kristovu mogu cjelivati ruku onoga koji je utjelovljenje nauka protivnog Crkvi? Sigurno je, da postoje i brojni drugi načini civiliziranog ophođenja, poput stiska ruke, koji se mogu koristiti pri pozdravu. Crkveni ljudi, koji ljube ruku papi, pokazuju time ili neizravno priznanje njegove nadmoći/jednakosti, ili vlastito licemjerje, bizantinizam u najgorem smislu.

            Što onda reći o eventualnom posjetu pape Srbiji? Neće on s time uništiti niti oskvrnuti Srbiju. Ali, moramo biti svjesni da se svaki takav posjet tumači u katoličkome svijetu (a to znači u svijetu koji čini preko milijardu ljudi na planeti) kao pastirski i apostolski posjet. Pastirski-podložnima, apostolski-otpalima i neposlušnima. Kada on dolazi, ne dolazi kao partner partneru, gost domaćinu, već kao otac i namjesnik Kristov zalutaloj djeci i nepokornim sinovima. Ako se uzme u obzir i medijska dominacija koja okružuje svaki njegov posjet, a koja sasvim zasjenjuje domaćine, onda je svaka takva posjeta, ako i nije ispala u očima svijeta kao indirektno podlaganje papi, svakako demonstracija njegove nadmoći. Zato je, ne primiti ga, bez obzira na kritike, dokaz dostojanstva i visoke samosvijesti srpskih episkopa.