Pravoslavni Hrvati na otoku Visu

nekadašnja pravoslavna crkva na Visu

Otok Vis se ubraja među veće otoke srednje Dalmacije. Za razliku od Hvara, Brača i Korčule, udaljeniji je od kopna. Od kontinentalnog pojasa je udaljen 72 kilometra. Sam otok Vis je dugačak 19 km, a širok 8. Na površini od 89,24 kilometara kvadratnih dominiraju naselja Vis na istočnoj i Komiža na zapadnoj strani.

Pokret Hrvata za prelazak u Pravoslavlje

Poslije završetka Prvoga svjetskoga rata, prelaskom teritorija Dalmacije pod vlast novostvorene kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, na otoku se pojavio pokret Hrvata orijentiran ka jugoslavenskom zajedništvu i uzajamnosti. Taj pokret je bez agitiranja i misionarskog zalaganja svećenstva Srpske Pravoslavne Crkve prelazio u Pravoslavlje. Ostale su zabilježene riječi Ivana Ive Ruljančića, uglednog viškog domaćina i potonjeg predsjednika pravoslavne crkvene općine: „Nećemo jednom nogom stajati na Visu, a drugom u Rimu-prirodnije je: jednom nogom na Visu, a drugom u Beogradu.“ Viški obraćenici u pravoslavnu vjeru izgradili su stav u kojemu ima dosta tolerancije, pa i neke vrste religijskog liberalizma. Tim stavom se dalje objašnjava:“Hoćemo u svemu biti svoji. Kad je narodna država, neka je i narodna Crkva. Bog je jedan te isti…Eto, zato smo prigrlili sveto Pravoslavlje!“ Na sve prigovore oko prirode konverzije i tamne glasine odgovaralo se: „Prešli smo iz vlastitog uvjerenja, bez ičije agitacije i nagovora, i bez bilo kakve materijalne koristi ili nagrade.“

Organiziranje župnog (parohijskog) života

Novi pravoslavci ovog dalmatinskog otoka su složnim radom podigli reprezentativnu bogomolju na najurbanijemu dijelu, na samoj rivi Visa, upravo kako i priliči crkvi. Crkva, posvećena sv. ravnoapostolskoj braći, slavenskim prosvjetiteljima Ćirilu i Metodu, sagrađena je po projektu poznatog arhitekta Momira Korunovića. Prema ocjeni povjesničara umjetnosti, dobrih poznavatelja Korunovićeva graditeljstva, projekt viške crkve pripada zlatnom periodu njegovog stvaralaštva. Njegova zamisao, ostvarena trudom radinih viških ribara i vinogradara, odgovorila je najbolje na mediteransko okruženje.

Crkva je posvećena 12.studenoga 1933.godine. prilikom te „nacionalne i religiozne manifestacije na Visu“, biskup dalmatinski Irinej (Đorđević) je uputio besjedu u kojoj je, između ostalog, naglasio: „da se hramovi podižu samo onima koji ujedinjuju ljude, a nikada onima koji ih potiču na međusobnu mržnju.“(Glas privredno kulturne matice za sjevernu Dalmaciju, Šibenik, 17.studeni1933.). Sa ambona su se od vladike Irineja dalmatinskoga mogle čuti i sljedeće riječi: „Kad bih ja to radio, ne bih bio dostojan  propovjednik ni kršćanskih, ni slavenskih ni srpskih svetaca, niti to može uraditi itko tko vjeruje u Boga i tko neće blatiti božanski nauk Kristov. (isto)

Višani u početku nisu imali stalnog župnika (paroha). Povremeno je iz Splita dolazio protojerej Sergije Urukalo. Prvi stalni viški župnik je bio svećenik i profesor Stevan Javor, ranije na službi u Šibeniku. Njega je naslijedio arhimandrit (opat, op.prev.) Danilo (Bukorović) koji je na Visu ostao sve do okupacije otoka od strane Talijana 1941.g. Okupacijske vlasti su ga premjestile u Zadar, gdje ga je zadesila smrt uslijed jednog bombardiranja. 

Reakcija rimokatoličke Crkve

Pravoslavni pokret na Visu je bio predmet reakcija rimokatoličkog tiska i drugih glasila koja su donosila inventive prilično klerikalistički intonirane. U napadima takve vrste osobito se isticao „Jadran“, ogranak Hrvatske pučke stranke za Dalmaciju. Za pisce novinskih napada takve vrste pravoslavna župa na Visu radila je:“proti hrvatstva i proti katoličanstva.“ Na napade je odgovarao Stjepan Roca, rimokatolik koji je prešao u pravoslavlje: „treba da se zna…da je srpsko-pravoslavna vjera po svome postanku i duhu i po svome jeziku sva prožeta slavenskim osjećajima. U njoj je sliveno božanstvo sa nacionalizmom (S. Roca, Više ljubavi…Jadran i pravoslavlje u Visu, Država br. 368., 14 III.1928.). Roca je isticao da je Katolička Crkva u Hrvata uvijek bila pogodni instrument za sprovođenje stranih utjecaja i da je gušila izvorne narodne stvaralačke zamahe. Vatikan je favorizirao latinski, kao liturgijski jezik, gušeći glagoljicu, i istovremeno proganjajući svećenike koji su služili misu na razumljivom, narodnom jeziku. S druge strane, pravoslavni apologet ističe:“dok se po čitavoj Istri po našim crkvama ne čuje naš jezik, dotle se u srpsko-pravoslavnoj crkvi u Trstu, Zadru i Rijeci i Peroju čuje naša klasična staroslavenština“. (isto)

Kao primjer vjerske tolerancije, Stjepan Roca navodio je iskustvo nadbiskupa beogradskoga dr. Rafaela Rodića koji je, na pitanje kakva je atmosfera prema katolicima u Beogradu, izjavljivao:“ Vrlo sam zadovoljan i ja i moji župnici. Srpska pravoslavna braća nam u svemu idu na ruku. Procesije prigodom raznih svečanosti, npr. Brašančevo, privlače pažnju pravoslavnoga građanstva i svih vlasti. Potpuno sam zadovoljan i ugodno se osjećam u Beogradu.“ (isto) Ovo je prema Roci trebalo biti uzor Višanima rimokatolicima u njihovu odnosu prema pravoslavnim susjedima.

Lokalna rimokatolička hijerarhija sa Visa gledala je na obraćenike u Pravoslavlje kao na „izgubljene duše“. Ona je brusila neprijateljski stav kod svojih vjernika, a mržnja prema pokretu viških pravoslavaca se otvoreno ispoljila 15.srpnja 1934.g. na „euharistijskom kongresu“ u Orebiću. Tada se prosvjedovalo protiv podizanja pravoslavnih hramova u ovom dijelu države, a Odjel za državnu zaštitu Ministarstva unutarnjih poslova, u svom izvještaju od 22.srpnja iste godine, Ministarstvu pravde, podvlači: „ Svrha svih ovih euharistijskih kongresa je isključivo ta, da se slavljem i manifestacijom katoličkih masa pokaže, da su spomenuti krajevi isključivo katolički, i da druge vjere nemaju moralnog oslonca za svoj razvoj u spomenutim mjestima“. (Veljko Đuriđ Mišina, Zločin je počeo ranije, Beograd 2004., str. 40-41.).

Nesretni događaj

Međuvjerske tenzije su kulminirale u prvi pravi incident u ljeto 1937.g. Katoličko stanovništvo Visa, organizirano od svoga svećenstva, spriječilo je grupu pravoslavnih Čeha da posjeti otok i novopodignuti hram. Grupu je predvodio osobno sv. biskup Gorazd (Pavlik). Pravoslavno ispoljavanje zasmetalo je čelnim ljudima splitske nadbiskupije, koji su učinili sve da se češkim pravoslavcima ne dopusti ni izletnički boravak u Dalmaciji. O ovom nemilom događaju doznajemo iz rukopisne ostavštine Stjepana Roce (Građa za povijest Srba u Dalamciji, pravoslavlje u Visu, arhiv SANU 10078/8). Još više slikovitih detalja ima u tekstu-memoaru Dušana Glumca „Spriječeni posjet Gorazda pravoslavnoj crkvi na Visu-povodom 100 godišnjice rođenja biskupa Gorazda mučenika“ (Pravoslavlje br. 303. od 1. studenoga 1979.).
Pravoslavni hodočasnici, predvođeni svojim biskupom, imali su u planu posjetiti manastir (samostan) Ravanicu (Srbija), gdje bi se pričestili na grobu sv. kneza Lazara. Nakon obilaska Beograda, razgledanja Oplenca, grupa se preko Sarajeva uputila na Jadran. Česi su 11.kolovoza 1937. iznajmljenim brodom, od Metkovića, preko Splita, krenuli ka Visu. Na otoku je ljetovala grupa studenata Pravoslavnog bogoslovnog fakulteta, predvođena profesorom Staroga zavjeta Dušanom Glumcem. 
Brod se približavao luci, gdje je dobrodošlicu češkom arhijereju (jedan od naziva za biskupa, op.prev.) i njegovim suputnicima pripremio zbor beogradskih studenata izvođenjem crkvene pjesme. S pravoslavne crkve blizu pristaništa zvonila su zvona. U okupljenoj masi svijeta pojavila se "nahuškana potplaćena neprijateljska rulja fakina (nosača) rukovođena sa već poznatim mačekovskim odvjetnikom Farolfijem i prof. Zamberlinom, članovima klerikalne Pučke stranke" (D. Glumac, navedeno djelo). Demonstrantima je davao podršku don Pavo Tomić. Prema Rocinom svjedočanstvu, rimokatoličkih svećenika je bilo više.
Brod je bio spriječen pristati. Fanatična masa je uzvikivala: " Dolje bradonje! Dolje vlaški popovi! Dolje ćirilica! Živila nezavisna Hrvatska!" (arhiv SANU, 10078. str. 78.). Sa doka je letjelo kamenje, prijetilo se kamenjem i uzvikivale su se parole mržnje. Na Visu je bio okružni načelnik sa četom žandara zaduženom da sprečava izgrede mačekovaca. Njihova reakcija je bila zakasnila, "rastjerivanje bukača žandarskim palicama" nije dovelo do pristajanja lađe. Kapetan je pokušao oploviti otok i iskrcati ljude na drugoj strani, u Komiži, ali je i tamo došlo do nereda. Česi su se vratili natrag u Split.
Čestiti rimokatolici, koji nisu sudjelovali u agresivnim ispadima, bili su od fanatika fizički ugroženi. Čovjek zadužen za pristajanje brodova bio je bačen u more, a neki su nakon svega izjavili: "ne želimo više biti katolici", i prešli su u pravoslavnu crkvu na Visu. Na meti su ostali studenti sa profesorom Dušanom Glumcem. Profesor je bio napadnut prolazeći pokraj kavane "Hrvatski dom" u kojoj su izgrednici sjedili i pili pivo sa okružnim načelnikom. Izbjegavši bačenu kriglu, profesor je ostao priseban i uputio je predstavniku lokalnih vlasti sljedeće riječi: "Gospodine načelniče, je li to mir i red koji ste trebali stvoriti da mirni građani nisu sigurni ni za svoj vlastiti život? Ako ćemo se kukavički napadati, ja ću dovesti svoje studente još večeras i garantiram vam da će još noćas svi ovi krovovi gorjeti. Tražim od vas da me jedan žandar odmah otprati do našega stana, jer mi u mraku nije siguran život." (D. Glumac, navedeno djelo)
Stvar je zataškana. Knez Pavle je bio upoznat sa incidentima, ali okružni načelnik se opravdao pred njim uvjerivši ga da su pravoslavni izletnici raspačavali antikonkordatske letke. O slučaju novine više nisu pisale da se ne bi još više produbljivala međuvjerska mržnja. Studenti Pravoslavnog bogoslovnog fakulteta su nastavili druženje sa braćom Česima u manastiru (samostanu) Savina.

Epilog
Vjerska podijeljenost stanovnika na otoku produžila se kroz čitavo vrijeme između dva svjetska rata. Pokret pravoslavnih je dosta oslabio tijekom Drgoga svjetskog rata. U knjizi Ljubomira Durkovića-Jakšića "Kult slavenskih apostola Ćirila i Metoda kod Srba" piše da je crkva na Visu "za vrijeme rata srušena" (str.97.). Zapravo, ovaj hram je srušen tek poslije rata. Srpska pravoslavna Crkva, odnosno njena eparhija dalmatinska, uzmakle su pred pritiscima komunističkih vlasti koje su sa jedne druge ideološke linije nastavile progon Pravoslavlja. Materijal od porušene crkve ugrađen je u gradsko šetalište, a dobar dio je otišao na izgradnju spomenika "Narodnooslobodilačkoj borbi". Pravoslavni Višani rasijali su se po Srbiji i svijetu, a najpoznatiji među njima je bio pravoslavni svećenik Antonije Ante Pinčetić, koji se upokojio u srcu Šumadije, u Aranđelovcu.

(izvor: crkva sv. Ćirila i Metoda na otoku Vis, Pravoslavlje-novine srpske Patrijaršije, br. 969.-970.)

Povijest Pravoslavne Crkve u Gruziji

Donosimo kratku povijest Gruzijske Crkve. Zemlja tisućljetne bogate kršćanske tradicije odskače među ostalima, što na početku njezina pokrštavanja stoji jedna žena.

Gruzija (Iverija) je država na području Kavkaza u koju kršćanstvo dolazi sa područja Kapadocije u Maloj Aziji. Gruzijci su konačno kršteni u doba cara Konstantina Velikog (između 323. i 337.g.). Predaja govori da su prvi kršćanski utjecaji ovdje prisutni još od doba sv. Apostola. Naime, predaja kaže da je Presveta Bogorodica trebala ići u Gruziju, ali, ukazao joj se sam Gospodin Krist i rekao joj da tamo pošalje sv. apostola Andriju, koji će ponijeti njen lik otisnut na dasci. Na samom prijelazu iz 1. u 2.st. rimski biskup Klement je bio protjeran na Herzonez, i tamo je, prije svog stradanja, propovijedao kršćansku vjeru.
Prosvjetiteljica Gruzije je sveta ravnoapostolna Nina ili Nona (Životi svetih za siječanj). Bila je porijeklom iz Kapadocije. U njenom životopisu se kaže, da joj se u snu ukazala Presveta Bogorodica, dala joj križ od vinove loze i rekla:"Idi u Iverijsku zemlju, blagovijesti Evanđelje, a ja ću ti biti zaštitnica".
Monahinja Nina se našla u Gruziji oko 326.g. u okolici grada Mcheta. Ona se proslavila skromnim monaškim životom i činjenjem čuda. Najprije je iscjelila bolesno dijete gruzijskog cara Mirijana (+342.) i samu caricu. Car je odgađao i protivio se krštenju. Međutim, kada se u lovu našao u životnoj opasnosti, prizvao je u pomoć kršćanskog Boga, u kojega je povjerovala njegova supruga, a potom se krstio. U prijestolnici Mchetu car je sagradio hram Kristu Spasitelju. Kršćanstvo je postalo državna, službena vjera carstva. Na molbu cara Mirijana, car Konstantin Veliki je u Gruziju poslao biskupa Ivana i svećenike koji su organizirali i uredili crkveni život. Kršćanska vjera je brzo napredovala u ovoj brdovitoj i planinskoj zemlji. U doba cara Bakurija (Bakar) (342.-364.) kršćanske bogoslužne knjige se prevode sa grčkoga na gruzijski jezik. Car Vahtang I. Gargaslan (446.-499.) je prenio prijestolnicu u grad Tbilisi gdje je sagradio čuveni Sionski hram, a u carstvu je organizirano 12 biskupija. Monaštvo je također uhvatilo dobre korijene.
Smatra se da je ova Crkva postala samostalna -autokefalna već 476.godine, a samostalnost je dobila od Antiohijske patrijaršije kao Crkve-majke. Dostojanstvo Patrijaršije je ova Crkva stekla 1010.g., a njen prvi Patrijarh je bio Melkisedek I. (1010.-1045.). Godine 1811. Gruzija je došla pod vlast Ruskog Carstva. Patrijaršija je ukinuta, a zatim ponovno obnovljena 1990.godine.

(Protojerej-stavrofor prof.dr. Radomir Popović: Povijest kršćanske Crkve)

Sv. novomučenik Ahmed-bivši musliman

 Donosimo život sv. Ahmeda, obraćenog Turčina, od o. Justina Popovića

24.12./06.01.
Ahmed življaše u Carigradu (današnji Istanbul). Imao je ropkinju Ruskinju. Po njegovoj dozvoli ova njegova ropkinja kao kršćanka odlažaše blagdanima u crkvu. Kad se vraćala iz crkve, Ahmed je osjećao neopisivo divan miris koji se lio iz nje. I on je upita, što to ona u crkvi jede, kada tako miriše? Ona mu odgovori da jede naforu (blagoslovljeni kruh, dijeli se vjernicima nakon Euharistije), i pije svetu vodu, agiazmu. Ahmed tada dozva jednog svećenika Velike Crkve i zamoli ga da mu osigura jedno mjesto u crkvi gdje bi stajao za vrijeme službe kada Patrijarh bude služio o blagdanu, i da ga izvjesti o tome. Svećenik postupi po Ahmetovoj molbi. Određenog dana Ahmed ode u crkvu. I kada u toku sv. Liturgije (mise) Patrijarh blagoslivljaše narod, Ahmed vidje kako iz trosvjećnjaka i Patrijarhovih prstiju izbijaju zrake i padaju na glave svih prisutnih kršćana, samo ne padaju na njegovu, Ahmedovu glavu.
Vidjevši ovo čudo, Ahmed poslije sv. Liturgije dozva svećenika i odmah primi sveto krštenje. Krstivši se Ahmed ostane potajni kršćanin. No, jednom se na nekome skupu uglednih ljudi raspravljaše pitanje o tome, tko je najveći, i što je najveće na ovome svijetu. I kada upitaše Ahmeda što on o tome misli, Ahmed što je mogao jače izjavi: "Najveće od svega na svijetu jest vjera kršćanska!". I onda Ahmed neustrašivo objavi da je kršćanin, i izloži glavne istine kršćanske ekonomije spasenja čovjeka i svijeta, izvršenog Bogočovjekom Kristom. Zbog toga Ahmedu bi odsječena glava. I tako on mučenički postrada za Gospodina Krista i steče sebi vjenac mučeništva.
Sv. Ahmed postrada u Carigradu 3. svibnja 1682. godine.

Sabor Presvete Bogorodice i Josipa-drugi dan Božića

O slavni Josipe, kada su te anđeoski zborovi ugledali, divili su se tvome životu na Zemlji. Svjetleći anđeoskim životom, vjenčao si se s Djevicom, i poslije blistaš poput zvijezde djevičanstvom. Zanat je tvoj jednostavan, ali dostojanstvom nadilaziš sve svete. Srebra ni zlata nisi imao, ali si se obogatio biserjem čestitosti. Zaručniče Josipe, isprosi nam milosti s neba, da sačuvamo čistu posudu tijela za Gospodina, i da se odričemo zemaljskoga, a bogatimo nebeskim.

O divnoga li braka tvojega, preblaženi Josipe, s prečistom Djevicom Marijom! Jer, gdje se u drugih dva tijela sastavljaju u jedno, kako je pisano, da budu dvoje u jednome tijelu, tu su se dva duha sastavila u jedan, i djevičanstvo se pridružilo djevičanstvu. Stoga, s anđelima se diveći naumu Božjemu, proslavljamo tebe sa tvojom neporočnom Družicom.

Koja bi se supruga svetih mogla usporediti sa tvojom? Je li moguće usporediti ropkinju Božju sa Majkom Božjom? Stade Carica desno od tebe odjevena u pozlaćenu odjeću i ukrašena, kako govori psalmist i Kristu i Njegovoj Zaručnici Crkvi. Desno od tebe stade Carica svemira, Marija, pozlaćena blještavilom Božje milosti, i ukrašena svakim darom Duha Svetoga.

Tko bi dosegao slavu tvoga dostojanstva, Predostojni? Ti si otac Utjelovljenoga Sina Božjega! Ti si zaručnik Zaručnici Duha Svetoga! Ti si glava Svetoj Obitelji, tebi danoj od Oca Nebeskoga! Stoga svi anđeoski zborovi i čitav zbor svetih, koji su u nebu, s udivljenjem slave veličinu tvoga dostojanstva. S njima ti i mi na Zemlji pjevamo i kličemo: Slava Onome koji te uzvisio dostojanstvom iznad svih svetih!

Onoga, čiji je dolazak Abraham vidio i uzradovao se, i kojega su mnogi carevi i pravednici željeli vidjeti, toga si ti gledao i bio mu odgojitelj i skrbnik. Onaj koji je jednom dan u naručje pravednome Šimunu, toga si ti često nosio u svome naručju i očinski ga cjelivao, živeći sa njime iše od trideset godina. Slava Onomu koji te uzvisio dostojanstvom iznad svih svetih.

Slava:

Tko će doseći stupanj tvoje svetosti, Vrhovniče Praotaca? Već si nazvan pravednikom kod zaruka sa svetom Djevicom Marijom. Koliku si svetost postigao u tijelu živeći trideset godina sa takvim svjetlima kao što su Isus i Marija, gledajući njihova djela, slušajući njihove riječi, i usavršavajući se njihovim molitvama? Stoga i nama slugama, po tvojim besprijekornim molitvama, isprosi milost da uvijek gledamo pred sobom likove Isusa i Marije, a zajedno sa njihovima i tvoj lik, da tako postanemo sveti.

I sada:

Slava Bogu na visini i na zemlji mir! Danas Betlehem prima onoga koji vječno sjedi sa Ocem! Danas anđeli rođeno djetešce kao Boga slave: slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima dobre volje!

(iz večernje službe)

Mir Božji-Krist se rodi!

http://www.youtube.com/watch?v=8jJ0PHNkmc8

Dođite, radujmo se u Gospodinu, pripovjedajmo o ovom otajstvu: Pregrada iz raja je uništena, ognjeni mač je uklonjen, a kerubin je odstupio od Drveta Života, i mi, zbog neposluha iz raja istjerani, blagujemo rajsku hranu. Nepromijenjeni lik Očev i odbljesak Bića Njegova uzima lik sluge. Dolazi od Žene ne iskusivši bilo kakvu promjenu. Pravi Bog ostao je onaj koji je i bio, a prima ono što nije bio, te postaje čovjek radi svojega čovjekoljublja. Stoga mu uskliknimo: „rođeni od Djevice, Bože, pomiluj nas!“

Kada se Isus rodio od svete Djevice, svi su bili prosvjetljeni: pastiri su svirali, mudraci se klanjali, anđeli pjevali, a Herod se uznemirio jer se Bog u tijelu rodio, Spasitelj duša naših.

Carstvo je Tvoje, Kriste Bože, Carstvo svih vjekova. Vlast je Tvoja od koljena do koljena, jer si se utjelovio po Duhu Svetomu i postao čovjek po Djevici Mariji. Tvoj nam je dolazak Kriste Bože, postao blistavo svjetlo-svjetlo od svjetla, sjajnost Očeva. Obasjao si sve stvoreno, i sve što živi Tebe slavi, jer si slika slave Očeve. Ti si onaj koji je bio i zauvijek jesi, Ti si nam zasjao od Djevice. Bože, pomiluj nas!

Čime da ti zahvalimo, Kriste, što si se radi nas na Zemlji utjelovio? Svako stvorenje koje na svijet od Tebe poslano, sada ti zahvaljuje: anđeli ti pjevaju, nebo ti zvijezdu daruje, mudraci dare donose, pastiri čudo obznanjuju, zemlja je špilju pripremila, pustinja jasle dala, a mi-Djevicu Majku. Predivni Bože, pomiluj nas!

Mudraci, carevi perzijski, spoznali su cara Nebeskoga koji se na Zemlji pojavio. Vođeni sjajnom zvijezdom, došli su u Betlehem noseći birane darove: zlato, tamjan i smirnu. Ugledavši u špilji djetešce koje je tamo ležalo, ničice su mu se poklonili.

Otac nam se smilovao, Riječ je tijelom postala i Djevica je rodila Boga koji se utjelovio. Zvijezda pokazuje, mudraci se klanjaju, pastiri se dive, a sve se stvoreno raduje.

Slava Ocu i Sinu i Svetome Duhu, sada i vazda i u vijekove vjekova. Amen

Kada je August zavladao zemljom, druge ljudske vlasti su prestale. Kada si Ti postao čovjek po Prečistoj, uništeno je idolsko mnogoboštvo. Pod jednim svjetskim carstvom gradovi su stvarani, a ovdje su narodi povjerovali u jedinu vlast Božju. Po carevoj zapovijedi nad ljudima je vršen popis, a mi vjerni popisani smo u ime Boga našega koji je postao čovjekom. Velika je Tvoja milost, Gospodine, slava Tebi!

(iz večernje službe Božića)

Tropar, gl.4.

Rođenje Tvoje, Kriste Bože naš, zasjalo je svijetu kao svjetlo razuma. Po Tvome svjetlu zvjezdoznanci bijahu poučeni zvijezdom da se klanjaju Tebi, Suncu pravednosti, i da upoznaju u Tebi Zoru što planu s visina. Gospode, slava Tebi!

Roždestvo Tvoje Hriste Bože naš, vozsija mirovi svjet razuma, v njem bo zvjezdam služaščiji zvjezdoju učahusja, Tebje klanjatisjaSolncu pravdi, i Tebje vjedjeti, s visoti Vostoka, Gospodi, slava Tebje!

O "mrtvilu" Pravoslavne Crkve

Donosimo tekst anglikanskog pastora J. Neala iz knjige „Povijest sv. Istočne Crkve“, London 1850.g. Preuzeto iz rada Nikodima Milaša, „Propaganda, njezin postanak i današnja uredba“.

Neizmjerna je korist, koja se može dobiti iz nepristranog izučavanja sretnih i nesretnih događaja Istočne Crkve. Misli o Crkvi, koje se sada uglavnom izvlače iz zapadnih ljetopisa, mogle bi se popraviti ili potvrditi, kad bi se razabrali čudesni događaji, koji su se događali u Istočnoj Crkvi, i iskušenja, kojima je ona bila podvrgnuta. Pojedinosti, koje se predstavljaju u povijesti latinske Crkve bez sveze i kao vanredne, kad bi se usporedile sa sudbinom Istočne Crkve, našle bi se u izvjesnom sustavu. Novotarije rimske Crkve našle bi sebi suca u neprekidnoj Predaji srodnih joj Crkava. Rimski dokazi bili bi, ili potvrđeni, ili opovrgnuti, kad bi se provjerili faktima Istočne Crkve. Neprekinuti niz metropolita i biskupa Istočne Crkve veže sa dobom apostola. Njene uzvišene Liturgije predstavljaju nepromjenjivo vjeroučenje i nepovrijeđenu disciplinu. Istočni kršćani današnjega doba prinose onu istu Žrtvu i uzdižu one iste pobjedne pjesme kojima su odjekivale crkve u vrijeme Bazilija Velikoga i sv. Firmilijana. Ja ću govoriti o biskupima, isto toliko vjernima, o mučenicima, isto toliko tvrdima, ispovjednicima, isto toliko muževnima, kao i u Europi; ja ću pokazati, da se svaki član Simbola Vjere čuva u Istočnoj Crkvi sa najvišom točnošću; ja ću privesti čitave vojske novih svjedoka vjere, predane jednom za svagda svetima. Nepomičnim ostaje svjedočanstvo ove nenarušive Crkve u sva vremena, i dok je bila u sjaju i veličini bizantske slave, i zatim u nemirima na Istoku u srednjem vijeku, i u pljačkama i tiraniji turskog gospodstva. Prostirući se od ohodskog mora, pa do mletačkih palača, od Solovjeckog otočja pa do Malabarskog primorja, i zahvaćajući tisuće naroda, plemena i jezika; prinoseći Strašnu Žrtvu na bezbrojnim oltarima, ali prinoseći je jednome i istome Bogu, sa jednim i istim obredima; čuvajući nepomičnima svoje patrijaršijske prijestole u onim istim mjestima u kojima su bili još onda, kada su se učenici Kristovi prvi puta nazvali kršćanima, a Jakov brat Gospodnji dovršavao svoju zemaljsku bitku u Jeruzalemu; progonjena od pristalica lažnoga proroka, isto onako kao što je prije bila progonjena od idolopoklonika, Istočna Crkva je danas ista onakva, kakva je bila u početku, raznolika u svojim uredbama, ali privržena svojoj vjeri, nepojmljiva inovjercima, ali potpuno pojmljiva svojim sinovima, široko razgranata, žestoko progonjena od neprijatelja, ali ostajući danas i svagda onim, čim se ona pobožno naziva: jednom, svetom, katoličkom i apostolskom.

                Takva ona i jest u samoj biti. Ali ipak, klevetnički jezik nije je poštedio, kao što nije poštedio ni njenu Glavu, Krista. Protestanti je napadaju zato, što čuva nepovrijeđenu vjeru sv. Atanazija i Zlatousta; rimski teolozi osuđuju je, kao suhu i nesočnu granu, koja je otrgnuta od zajedništva sa prvim prijestolom, te već gotovu da se spali; nevjerni putnici ushićuju se jednostavnošću lažnoga proroka Meke, uspoređujući je sa smušenim praznovjerjima kršćanskog Istoka. Svuda se čuju glasovi protiv nje: da su svećenici njeni lijeni, da je narod podvrgnut pustom formalizmu, da ona samo zato još postoji, što je tako dugo postojala i djeluje mehanizmom automata, da u njoj nema misionarske revnosti i dosljedno nema životne energije, i da će se u času novoga iskušenja pretvoriti u prah, kao forma bez sadržaja.

                Na sve ovo se može odgovoriti, da se ova uvažena vjeroispovijest borila muški kroz osamnaest stoljeća, i nosila na svome tijelu rane Gospodina Isusa. Od onoga doba, kada je ona digla Atanazija protiv Arija i velikog Ćirila protiv Nestorija, bezbrojna krivovjerja napadala su na Crkvu; okruživali su je neprijatelji svake vrste; izvana napadi, iznutra strah; ne jedanput je bio ugrožen i sam njezin opstanak, ali paklena vrata nisu je nadvladala. Idolopoklonstvo i otpadništvo pokušavali su da je pokore, ali morali su je priznati nepobjedivom. Carevi i Kalifi, imperatori i sultani ustajali su na nju, ali Car nad carevima i Gospod nad gospodom bio je svagda sa njom. Sapor i klanjatelji ognju pobijeđeni su bili bezbrojnim mnoštvom sv. Mučenika perzijskih; Tiridat i armenski idolopoklonici svladani su bili čudesima sv. Grgura Prosvjeitelja; Abrega i Acbega sa svojim etiopskim podanicima pokajali su se pri propovijedima sv. Frumencija. I ako je po nesreći krivovjerje veoma često sijalo kukolj među dobrim sjemenom, ipak je Istočna Crkva svagda razvijala svoju propovjedničku djelatnost i na istok i na jug i na sjever.

                Na istoku, propovjednici kršćanstva izišli su iz velike edeske škole. Oni su podigli svoje kolibe na poljima nomadskih Tatara; tibetanski lama strepio je od njihovih riječi. Oni su prodrli do rižinih polja Punjaba, i propovijedali su ribarima Aralskoga mora; neustrašivo su prelazili široke mongolske pustoši, a znameniti natpis Siganfu svjedoči o njihovim uspjesima u Kini; u Indiji je sam Samorin cijeno njihova duhovna prava i izvanjsku vlast. Između Crnog i Kaspijskog mora digli su se u ovaj sveti boj monasi ečmijadzinskog samostana: oni se nisu bojali ni idokopoklonika, ni klanjatelja ognju, ni paljećeg sunca Tbilisija, ni kužnih močvara imeretinskih. Oni su pokorili Evanđelju zemlje, koje leže između Europe i Azije, i osnovali su naseobinu na pola puta ka vrhu Ararata.

                Na jugu, Aleksandrija je slala čitave čete propovjednika. Provlačeći se kroz neprohodne pustinje, oni su propovijedali Evanđelje čak na izvoru Nila, i osnovali su slavne Crkve u Nubiji i Etiopiji. Pustinjački monasi raširili su pobjedonosnu silu Evanđelja još dalje u carstvo Sotone; kroz krajeve divljih Halasa oni prodriješe do Melinde ili Sangebara; a drugi posredstvom trgovačkih lađa dospiješe objaviti put spasenja na Guardafujskom rtu, na Sokortou, ili čak do Šri Lanke. Tu su se srele dvije velike vojske Kristovih vojnika, obuhvativši u svoj posvećeni krug četvrtinu tada poznatog svijeta.

                Na sjever kasnije, ali sa većim uspjehom, poslao je Carigrad svoje propovjednike. Grčki filozof, ekonom Strašnoga Suda, uvjerio je Vladimira da kaže, da je dobro onima na desnoj strani, a loše onima na lijevoj, i Dnjepar je ponio Peruna u more. Sve više i više dizali su se ratoborci istine; Kijev, Vladimir i Moskva dobijaju svoje metropolite, i narodi, koji su starima bili nepoznati, prosvjetljuju se duhovnom svjetlošću. Borci Križa, koje nisu mogle zaustaviti ni sarmatske šume, ni estejske močvare, stupali su naprijed sa pobjedom, i doista su i pobjeđivali, zaustavivši se tek na divljim obalama Sjevernog mora. Od tuda ih je sveta revnost ponijela na istok; prešli su uralske planine i prodrli u Sibir; malo po malo i sa trudom približiše se istoku sunca, propovijedajući Radosnu Vijest o Suncu Pravde. Poslije stoljetne borbe sa neznaboštvom, u Tomsku, Irkutsku i Sithi, postavljen je pastir da pase stado Kristovo. I na taj način na granicama kineske Mongolije noviji propovjednici sreli su se sa učenicima starih edeskih učitelja. I danas nije ništa slabija propovjednička revnost Istočne Crkve. Na nepoznatim obalama Aleutskih otoka trudi se oko širenja vjere društvo vjernih svećenika i usađuje znamenje Istočne Crkve u zapadnu hemisferu.

                O ovakvoj Crkvi, koja već osamnaest stoljeća vojuje sa svakom vrstom idolopoklonstva i koja ne slabi u svojim trudovima, o Crkvi, kojoj je palo u dio, da obrati tako veliku zemlju, kao što je Rusija, i čega se toliko veličanstvenoga u obraćenju nije vidjelo još od apostolskih vremena, o Crkvi, koja Istoku kaže: dovedi, i jugu: ne brani (Iz 43, 5), o ovakvoj Crkvi, može li se uistinu reći, da nema propovjedničke revnosti!

                Mekanski varalica šalje svoje čete iz Arabije, i Perzija pada pred njegovim četovođama; vojske Abu Bakra i Omara zauzimaju Siriju, i Antiohija, Jeruzalem, Alepo i Aleksandrija se prigibaju pred mrskim polumjesecom. Carstvo cezara je pobijeđeno, potišteno i skučeno; ali Istočna Crkva nije ustupila pobjedniku svoju duhovnu vlast. Mnogo je pbjeda bilo učinjeno za vjeru Kristovu, mnoštvo slavnih boraca je završilo mučenički. Crkva je izdržala oluju, i nije pala pod udarcima, koje su joj nanosili sa svake strane. Nicali su i padali kalifati i dinastije Omejida, Fatimida i Ejgobita, a ona, zaviđena, prezrena i progonjena od sviju, promatrala je samo njihove padove. Seldžučki sultanat je sijevnuo, pa iščeznuo, kao meteor; mongolske čete napuniše Aziju i polovicu Europe pustošenjem i užasom; najposlije Turci osvojiše i sami Carigrad, čime se završiše i ljetopisi Istočnog Carstva, ali Istočna Crkva je sve to preživjela; pa lišena moći, progonjena i ponižavana do krajnje mjere, ona je ipak sa koljena na koljeno predavala hijerarhijsku vlast i nije prestala prinositi Beskrvnu Žrtvu. Pa čak i onda, kada je najviše stradala od skolastičkog cjepidlačenja, i političkih intriga svoje rimske sestre, ona je slavila pobjedu nad kalvinizmom i drugim krivovjerjima.