srijeda, 24. travnja 2013.

Molitva Isusova i brojanice




                Svaka vjera na ovome svijetu ima svoje pobožnosti i metode molitve. U rimokatoličanstvu postoje tako razni oblici krunica, od kojih je najpoznatija i najraširenija krunica bl. Djevice Marije. Islam poznaje brojanice od 99 zrnaca, na koje se zaziva 99 imena Allahovih. Različite vrste molitvenih brojača postoje i u hinduizmu i budizmu. I dok su razne vrste rimokatoličkih pobožnosti naširoko poznate zbog rasprostranjenosti rimokatoličke vjere, dok muslimanski zikr postaje poznat zbog širenja istočnjačkih kulturnih utjecaja, dok tisuće naivnih zapadnjaka trče u zagrljaj indijske i kineske duhovnosti, rijetko tko poznaje jednu autentičnu kršćansku, pravoslavnu metodu molitve-molitvu Isusovu.
                Molitvu Isusovu valja razlikovati od molitve Gospodnje-Očenaša. Isusova molitva se, najednostavnije rečeno, sastoji od kontinuiranog zazivanja imena Isusova. Dakle, molitelj usvaja molitvenu formulu, koja najčešće glasi: GOSPODE ISUSE KRISTE, SINE BOŽJI, POMILUJ ME GREŠNOGA, ili: Gospode Isuse Kriste, pomiluj me, ili slično. Može biti upućena i Bogorodici: Presveta Bogorodice, spasi me grešnoga, ili svetima: Sveti (ime), moli Boga za mene grešnoga. Može se moliti i za žive: Gospode Isuse Kriste, pomiluj slugu (sluge, službenice) svoga (ime/imena), kao i za pokojne: Gospode Isuse Kriste, upokoj duše usnulih slugu svojih (imena). Najrašireniji je svakako prvi zaziv.
                Dakle, navedeni zaziv ponavljamo, u sebi ili naglas, mirno, staloženo, polako i koncentrirano. Sveti Oci navode mnoga pomoćna sredstva za obavljanje ove molitve: usklađenost sa disanjem, položaj tijela, glave i sl. Zbog toga je ova molitva često na zapadu okarakterizirana kao „kršćanska joga“. To dakako, ne odgovara istini. U ovoj molitvi tehnika moljenja uopće nije bitna, već služi samo kao sredstvo koncentracije, i to za one koji su uznapredovali u molitvenom životu, i imaju iskusno duhovno vodstvo. Za prosječnog molitelja, svjetovnog čovjeka, rastrganog svakodnevnim brigama, najbitnije je da živi u milosti Božjoj, i da prakticira crkveni svetotajinski/sakramentalni život, bez kojega nijedna molitva ne može imati uspjeha.
                Za onoga tko želi, u svjetovnom životu, prakticirati molitvu Isusovu, najvažnije je da nađe za nju vremena, najbolje ujutro i uvečer, nakon redovne dnevne molitve, za početak 33 ili 100 zaziva, koliko može izdržati. Uzeti broj zaziva treba revno izvršavati, bez obzira na osjećaj dosade, umora, bludne misli i ostalo što čovjeku dolazi u vrijeme molitve. Treba moliti na mirnom i tihom mjestu, sabrano, polako, i biti skroz koncentriran na riječi molitve. Najbolje je držati oči zatvorene i nikako ne zamišljati nikakve slike i predodžbe u glavi, ma kako pobožne bile. Treba se dakle, čuvati ikakvih maštanja i usmjeriti se na riječi molitve. Što se disanja tiče, treba sasvim opušteno duboko udahnuti zrak kod prvog dijela zaziva (do riječi „Božjega“) i izdahnuti zrak u drugome dijelu („pomiluj me grešnoga“). Polako i sabrano moljenje donijet će nam ubrzo osjećaj smirenja, duhovnu slatkoću i želju za molitvom.
                Za ovu molitvu se najčešće upotrebljava poseban molitveni predmet zvani brojanica. Od brojanice vuku svoje porijeko i katoličke krunice. Brojanice su najčešće pletene od konca ili vune, i to posebnim načinom, tako da je u svako zrno upleteno 7 križeva-jedan od najzamršenijih čvorova koji postoji. Legenda kaže da je pletenje ovakvih čvorova jedan monah naučio od anđela, nakon što mu je đavao neprekidno raspletao brojanicu. Brojanica može imati različiti broj čvorova-33 (godine Isusova života), takve se obično nose oko lijeve ruke, 50, 100, 107, ili 300. Mogu imati po sebi zrnca nakon svakog 10-og ili 33-eg čvora-na tom mjestu se radi pojasni poklon (znak križa sa naklonom). Obično su crne boje, dok često pušteni pramen konca ili vune koji visi iz križa na brojanici simbolizira izljev Duha Svetoga. Brojanice nipošto nisu uvjet za obavljanje molitve. One su njezin simbol, sredstvo koncentracije i pomagalo za obavljanje dnevnog molitvenog pravila. Izvan navedenog pravila, mi možemo moliti u sebi i bez nje, i to je prednost ove molitve: može se moliti i u radu, u tramvaju, na ulici, gdje god želimo.
                Za monahe, ova molitva predstavlja stil života. Svaki monah na monašenju (čin ulaska u monaštvo) dobija brojanicu, i čitav život obavlja ovu molitvu. Po crkvenim kanonima, ova molitva zamjenjuje praktički sve crkvene službe osim sv. Liturgije (=misa). Ona je sažetak Evanđelja, sačinjena od biblijskih zaziva, ona izražava naše trenutno stanje pred Bogom, njeno što češće ponavljanje čisti naše misli i osjećaje, daje nam nutarnji mir, i pomaže nam da budemo neprekidno sjedinjeni sa Bogom, što je zapravo i cilj kršćanstva. Zato u pravoslavlju ona nije samo tek jedna od pobožnosti, već jedan od stupova vjere.
                Različite katoličke pobožnosti nalikuju ovoj molitvi. Osobito se tu ističe tzv. Krunica Božanskog Milosrđa, koja ima nekoliko izravnih dodirnih točaka sa pravoslavnom duhovnošću (i nekada bila zabranjena od strane Vatikana). Ali, drevna molitva Isusova, čiji korijeni sežu još u najranije kršćansko doba, ostaje draocjeni biser kršćanske duhovnosti. Otkrijmo je ponovno, te dušom i tijelom uronimo u sjedinjenje sa božanskim energijama. 

Preporuka: čitati knjigu "Ispovijesti ruskog hodočasnika"

četvrtak, 11. travnja 2013.

Odnos prema euharistijskim darovima u pravoslavlju



             
     

U ovome članku ćemo pokušati obraditi jedno pitanje koje smo već dotaknuli u nekim prethodnim tekstovima, a tiče se euharistijskih Darova, odnosno kruha i vina za koje Pravoslavna Crkva ispovijeda da tokom sv. Liturgije postaju Tijelo i Krv Kristova, odnosno, da je sam Krist prisutan u njima. Kako dakle, izgledaju ti Darovi u pravoslavnome bogoslužju, i kakav je odnos prema njima?
            Prvo što moramo napomenuti, jest to, da pravoslavlje ne koristi beskvasni kruh u Euharistiji, poput rimokatolika, već kvasni, dakle onakav kakvog svakodnevno upotrebljavamo. On je obavezno pšenični, dok je vino crveno (za razliku od rimokatolika koji upotrebljavaju bijelo-crveno bi ostavljalo tragove na bijelim ubrusima za brisanje). Za svaku Liturgiju (=misa) je stoga potrebno pripremiti pogaču takvog kruha, s time da je na njoj utisnut prije pečenja poseban pečat, tzv. Agnec (Jaganjac, aluzija na Krista kao Jaganjca Božjega). Pečat je kvadratičnog oblika, presječen križem na četiri kvadrata, u kojima su upisana grčka slova IC, XC, NI, KA. Ovako „opečaćena“ pogača se naziva prosfora. Drveni pečatnjak, prosfornik, čest je dio inventara kućnih oltarića pravoslavnih domova, a utiskuje se i u tzv. „slavski kolač“ prilikom proslave kućnog sveca-zaštitnika, čime obiteljska molitva dobiva poveznicu sa Euharistijom Crkve. Ponegdje je običaj da se za Euharistiju koristi pet ovakvih prosfora, što je aluzija na Isusovo čudo umnoženja pet kruhova.




Proskomidija
            Na početku svake Liturgije vrši se naročit obred, tzv. proskomidija. Ovaj obred odgovara rimskome prikazanju darova nakon službe riječi u misi, s time da se obavlja prije „službenog“ početka Liturgije, bez naroda, na pokrajnjem stoliću ili niši u zidu koja simbolizira betlehemsku spilju desno od oltara (proskomidikon ili prothesis). Nakon što je izmolio pripravne molitve, obukao liturgijsko ruho i oprao ruke, svećenik prilazi spomenutom mjestu, uzima prosforu i liturgijski nož zvani sv. koplje (aluzija na probadanje Isusovo), te uz molitve i biblijske citate izrezuje agnec, dakle dio sa pečatom iz prosfore, i polaže ga na diskos-pliticu. Agnec se zareže u obliku križa, te probode na desnoj strani, pri čemu se odmah ulije u putir (=kalež) vino i malo vode. Zatim se iz ostatka prosfore izreže jedna veća čestica i stavlja lijevo od agneca na čast Bogorodice, zatim se izvadi još devet čestica i rasporedi tri puta po tri desno, spominjući pritom redove anđela i svetih, zatim svećenik uzima diptih, dakle papire sa imenima živih i mrtvih koji su mu predati da ih spomene u Liturgiji, te za svako ime vadi posebnu česticu, i spominjući ga, polaže ispod Agneca, poseban red za žive, poseban za mrtve. Nema u pravoslavlju „narudžbe“ misa na pojedinačne ili skupne nakane, već se eto, spominje ovako, čuvajući univerzalni karakter same Euharistije. Na ovako pripravljeni diskos polaže se najprije zvjezdica, liturgijski predmet načinjen od dva metalna polukruga spojena ukriž, na kojemu visi simbol betlehemske zvijezde, zatim se diskos i putir pokriju svaki sa svojim pokrovcem, i najzad sve skupa sa velikim pokrovom, tzv. vozduhom (uzduhom). Tako su darovi spremni za Liturgiju.




Liturgija
            Na samoj Liturgiji se darovi prenose na oltar u svečanoj procesiji, tzv. Velikom ulasku (vhod). Svećenik predvođen svijećama i kadionicom, uzima darove, nosi ih kroz hram, te kroz središnja vrata ikonostasa (oltarna pregrada) unosi i polaže na oltar. Kod toga prijenosa u jednom trenutku zastane u sredini hrama, spominjući episkopa (biskupa), kler i vjerni narod, kojega blagoslivlja darovima. Darovi se do kraja pričesti drže na oltaru, nad njima za vrijeme Vjerovanja svećenik lagano maše spomenutim pokrovom-vozduhom, a prije pričesti se u Krv ulijeva i malo tople vode (tzv. toplota). Prije same pričesti Agnec se lomi na četiri dijela, koji se postavljaju po diskosu u obliku križa. Jednim dijelom se pričešćuje svećenik, drugoga se spusti u putir/kalež sa Krvlju (slično rimokatoličkom stavljanju komadića hostije u kalež), dok se dvije preostale koriste za pričest naroda. Pričest se vrši tako se ti komadi izlome na sitne čestice, i stave u Krv, te se tako natopljene Krvlju uzdižu sa dugačkom i uskom liturgijskom žličicom govoreći: „Presvetim i prečistim Tijelom i Krvlju Gospoda i Spasa našega Isusa Krista pričešćuje se sluga Božji (ime), na otpuštenje grijeha i život vječni. Amen.“ Zatim se natopljena čestica stavi u usta pričesniku, dok poslužitelj ispod pridržava veliki crveni ubrus, kojime se pričesnik najzad obriše. Ovdje treba napomenuti kako se u pravoslavlju samo središnji kruh, agnec, pretvara u Tijelo Kristovo, i samo se on upotrebljava za pričest, a ne i čestice koje simboliziraju Bogorodicu, svete i nakane. One se nakon pričesti stave u ostatak Krvi i Tijela, čime se simbolički prožimaju Kristom oni koje predstavljaju. Sve se to zatim prenosi natrag kraćim putem na proskomidikon i konzumira od strane svećenika, i čisti. Dakle, svi se, i svećenik i vjernici, na svakoj Liturgiji pričešćuju Darovima posvećenima na toj Liturgiji, i oni se redovno svi potroše na kraju te Liturgije. Nema dakle, „skladištenja“ pričesti u svetohraništu, ni stvaranja „zaliha“ za ne znam koliko misa. Svi jedu od jednoga kruha, i piju iz iste čaše, reći će sv. Pavao.





Nafora (antidor)
            Što se događa sa ostatkom prosfore, koji nije na proskomidiji upotrijebljen za Darove? Njega se izreže na manje komade, te se dijeli na samome kraju Liturgije vjernicima, kao blagoslovljeni kruh, nafora, te ga vjernici konzumiraju odmah u hramu, ili nose kući onima koji nisu mogli prisustvovati Liturgiji. Hvalevrijedan je to ostatak ranokršćanskih gozbi ljubavi-agapa, koje su slijedile nakon Euharistije od darova donesenih na nju, kao i ostatak ranokršćanskog običaja nošenja pričesti kući.





Svetohranište
            Ako se pričest ne pohranjuje za vrijeme Liturgije, zar onda u pravoslavnim crkvama nema svetohraništa (tabernakula)? Ima ga, međutim, pravoslavno svetohranište (artofor) se održava na jedan, za rimokatoličke čitatelje, naviknute na skrupulozno držanje prema posvećenim hostijama, pomalo neobičan način. Ono se nalazi iza ikonostasa, izrađeno u obliku malog hrama ili groba, ili posude, ili pak srebrne golubice (simbol Duha Svetoga) koja visi na lancu. Pričest za njega se spravlja jednom godišnje-na Veliki četvrtak, i stoji u njemu sve do sljedećeg Velikog četvrtka. Ova pričest, koja tako cijele godine stoji, upotrebljava se samo kao pričest za bolesne, nemoćne i izvanredne situacije. Spravlja se ovako:

„Na Veliki četvrtak sprema svećenik sv. pričest-čestice-za bolesne. Pri proskomidiji vadi drugi Agnec kao što čini u nedjelje sv. Velikog posta za pretposvećenu Liturgiju. Za vrijeme pričesne pjesme napuni sv. Agnec životvornom Krvlju nad sv. Čašom žličicom, pazeći dobro, da ga previše ne nakvasi, i stavlja ga u kivot (=svetohranište). Sušiti valja napojeni Agnec na sv. trpezi (oltar) ovako: razvij najprije antimins (platno na kojemu se služi Liturgija, sa ušivenim relikvijama svetaca) izvadi iz kivota Agnec i položi ga na diskos i okadi ukriž. Pokloni se i pobožno isjeci cijeli Agnec sv. kopljem na male čestice. Kad si tako isjekao, uzmi crijep i metni ga na kraj antiminsa desno od tebe, a na crijep stavi čistu posudu sa žeravicom, pokloni se, uzmi sv. diskos sa isječenim česticama pažljivo, i nadnesi nad posudu u kojoj je žeravica, i pazi dobro, da se čestice polako suše, prevrćući iste sv. kopljem, da ne bi zagorjele. Kad se sv. diskos dobro zagrije, skini ga i stavi na antimins ili pokrovac, da ne bi, kada bi se jako ugrijao, pregorio svete čestice. Kad se malo ohladi, opet ga stavi na vatru, i tako često skidaj, i često meći, dok se čestice ne osuše.“ (Veliki tipik, 188.-189.)

            Ovako spremljena pričest se nosi bolesnima tokom godine, a kod pričešćivanja se rastopi vinom, da bolesnik može progutati bez poteškoća. Tako, praktički u pravoslavlju nema slučaja da bi se netko pričestio samo jednom prilikom (Tijelom), što je redovna praksa u rimokatolicizmu.




Euharistijsko klanjanje?
            Utvrdili smo kako se u pravoslavlju vjeruje u stvarnu Kristovu prisutnost u Darovima, vidjeli smo sada da postoje i svetohraništa, i kako funkcioniraju, no, da li u pravoslavlju postoji i štovanje tih Darova izvan Liturgije? Postoji li pobožnost euharistijskog klanjanja kao kod rimokatolika? Da pojasnimo, za pravoslavne čitatelje, koji možda nisu upoznati sa time: obred euharistijskog klanjanja u rimokatolicizmu se sastoji u tome, da svećenik uzme posvećenu hostiju-Tijelo Kristovo-postavi ga u specijalni liturgijski stalak, tzv. pokaznicu ili monstrancu, i postavi na oltar, da hostija bude vidljiva svima, i tada se vjernici pred njom mole, bilo zajednički, bilo u tišini, a na kraju svećenik pokaznicom blagoslovi narod u obliku križa. Klanjanje Euharistiji van mise je veoma rašireno u rimokatoličanstvu: svetohraništa su (barem do 2. vatikanskog koncila) na centralnom mjestu, postoji poseban blagdan zvani Tijelovo, na koji se proslavlja vjerska istina Kristove prisutnosti u Darovima, a postoje i posebne euharistijske procesije, odnosno litije u kojima se pronosi posvećena hostija kroz naselje.
            Ovaj običaj prihvatili su i grkokatolici (unijati). Pošto su poprimili u potpunosti rimokatoličku sakramentologiju i duhovnost, i kod njih ćemo u kalendaru naći blagdan Tijelova, a u bogoslužju i obred klanjanja (vidi npr. Časoslov sestara bazilijanki iz Križevaca). U nekim kapelama čak imaju posve rimokatolička svetohraništa, sa beskvasnim hostijama za klanjanje.
            U pravoslavlju međutim, ovoga nema. Pričest u svetohraništu služi samo svojoj izvornoj svrsi-pričešćivanju. Ovo dobro objašnjava jedan od najvećih pravoslavnih teologa 20.st., o. Aleksandar Šmeman, u knjizi „Veliki post“:

„Valja napomenuti da se u ovome pravoslavna tradicija razlikuje od latinske prakse. Ona ne poznaje klanjanje (adoratio) euharistijskih darova mimo i van pričesti. Čuvanje Darova, koji se upotrebljavaju za pričešćivanje bolesnih ili za neke druge vanredne situacije je tradicija koja nikad nije bila osporavana u Pravoslavnoj Crkvi. Napomenuli smo da je u ranoj Crkvi čak postojala praksa privatnog „samopričešćivanja“ kod kuće. Na taj način imamo u pravoslavlju permanentnu prisutnost Darova i odsutnost njihovog obožavanja. Održavajući ova dva principa, Pravoslavna Crkva je izbjegla opasni sakramentalni racionalizam Zapada. Latini, potaknuti željom da nasuprot protestantima utvrde objektivnost „Kristove realne prisutnosti“ u euharistijskim Darovima, odvojili su njihovo štovanje od pričesti. Tako su širom otvorili vrata opasnom duhovnom zastranjenju od pravoga cilja Euharistije i same Crkve. Cilj Crkve i sv. Tajni (sakramenata) nije da „sakralizira“ dijelove i elemente materije. Da ih čini svetim i posvećenim, i kao takve ih suprotstavlja običnoj profanoj materiji. Umjesto toga ona ima za cilj učiniti da čovjekov život postane zajedništvo sa Bogom, bogospoznaja i uznošenje za Carstvo Božje. Euharistijski Darovi su put i način toga zajedništva, hrana novoga života, no oni nisu sami sebi cilj. Jer „Carstvo Božje“ nije jelo ni piće, nego radost i mir u Duhu Svetome. Kao što u ovome životu hrana ispunjava svoju funkciju samo ako je upotrijebljena i pretvorena u život, tako nam je i novi život svijeta koji dolazi, dan preko sudjelovanja u „hrani besmrtnosti“. Pravoslavna Crkva dosljedno izbjegava svako klanjanje sv. Tajni (Sakramentu) van pričesti, zato što je jedino pravo klanjanje u tome, ako po prijemu Tijela i Krvi Kristove „djelujemo u ovome svijetu onako kako je Krist djelovao“. Što se tiče protestanata, oni u strahu od „magičnih“ primjesa teže „spiritualiziranju“ sv. Tajne do tih razmjera da negiraju danas prisutnost Tijela i Krvi Kristove u sv. pričesti. Pravoslavna Crkva svojom praksom čuvanja svetih Darova drži pravu ravnotežu. Darovi su za pričešćivanje, ali realnost pričesti zavisi od realnosti Darova. Crkva ne istražuje na koji je način Krist prisutan u sv. Darovima. Ona zabranjuje da oni budu upotrijebljeni za bilo što drugo osim za pričest. Crkva, tako reći, i ne ispituje njihovo postojanje van pričesti, ali čvrsto vjeruje-isto kao što je Carstvo nebesko koje treba doći „već u nama“, kao što se Krist uznio na nebo i sjedi sa desne strane Oca, a ipak je sa nama do kraja svijeta, da je i pričest sa Kristom i Njegovim Carstvom, hrana besmrtnosti, već prisutna u Crkvi.“